Magazin "Start" ostao je zapamćen prvenstveno po tome što je gotovo četvrt stoljeća opskrbljivao jugoslavensku javnost svježim fotografijama lijepih obnaženih ženskinja. Onima koji su iz bilo kojih razloga svraćali u redakciju magazina ostalo je u sjećanju da je prijatnoj rednoj atmosferi uvelike doprinosilo tuce zgodnih djevojaka i mladih žena koje su se vrzmale ondje, tajnica, daktilografkinja, lektorica, sekretarica i slično, doduše obučenih, ali i uzbudljivijih od onih uslikanih jer su bile stvarne. Jedna od najslađih bila je osamnaestogodišnja Brankica, koja je počela raditi kao dostavljačica, privremeno zaposlena preko Student-servisa, a kasnije se prebacila na trajnije i zahtjevnije poslove, te do danas ostala u novinarstvu.
Na početku ove priče zatičemo je kako sjedi nasred redakcije "Starta" i zavija kao vatrogasna sirena, a suze nezaustavljivo naviru, vrcaju i natapaju njezinu košulju, traperice i tapison metar uokolo. Uokolo nje uskomešala se tri koncentrična kruga raspomamljenih urednika, novinara i suradnika magazina, sve odreda muških, izbezumljenih kao jato morskih pasa koji su namirisali krv. "Auuuuu…!", tuli Brankica, što vragove oko nje samo još više razgaljuje. Ostale ženske povukle se u najdalje uglove i pritajile privremeno suspregnuvši žensku solidarnost jer je bilo očito da bi svako uplitanje i uzimanje žrtve u zaštitu bilo samoubilačko.
Prozori su bili zamračeni, a na velikom bijelom zidu rastegnuli su slike iz diaprojektora. Fotografije su pristigle iz jedne od svjetskih fotografskih agencija, a prikazivale iz svih mogućih uglova potpuno obnaženu djevojku u svim zamislivim pozama. Djevojka je bila ista Brankica: ista dob, isto lice, isti stas, ista frizura… ni majka ih ne bi razlikovala.
Naravno, svi su znali da Brankica nije na fotografijama, premda je sličnost bila fascinantna, praktički istovjetnost. Uz komplet od tri stotine fotografija stigli su i podaci modela, neke Utte iz Bremena, gdje je Brankičin tata tko zna kada možda prolazio, te deseci fotografija koje su je prikazivali u svakodnevnim situacijama, obučenu, u njezinom stanu, u šetnji bremenskim ulicama… Urednici su glumili što su uvjerljivije mogli da upravo biraju fotografije koje će objaviti u narednom broju "Starta", a Brankica vriskala pri svakoj novoj koju su prikazali na zidu, te kumila i molila da ih ne objavljuju.
- …. Ovo! Ovu bi mogli! Ovu gdje se vidi i mindža i lice na istoj fotki! Ovo! Ovo gdje nateže velike usmine…
- Ajoooj! NE! NE! NE! - vrišti Brankica.
- A mogli bi napisati da se zove Blankica i da je naše gore list!
- Auuu! Samo to ne! Molim vas… - samo što se nije bacala na koljena.
- A je li, Brankice, veliš da to nisi ti… Kada si samo stigla do Maroka? Mogli bi osnovati komisiju koja će utvrditi istinu, jesi li to ti na slikama ili ne, recimo - uspoređivanjem detalja. Velikih i malih usmina…
- Pa nećete mi valjda to napraviti?!
- Ne brini, u narednom broju ćemo objaviti i tvoju sliku i ispravku da to nisi ti! Što nam je drugo preostalo? Pa znaš koliko smo platili te fotografije?! Ne možemo ih sada ostaviti neiskorištene! A i ova cura je bolja od svih ostalih koje su nam poslali…
I kad je Brankica bila već na rubu živčanog sloma, a sve dosjetke se iscrpile, na scenu provali ženska falanga:
- Dosta zajebancije! Prestanite! Brankica, ne brini, kreteni se samo zafkavaju! Ne bi se usudili! 'Ajde, dosta! Razlaz!
Suočeni s odlučnim frontom baba koje su okružile shrvanu djevojku i počele je tješiti, mučitelji shvatiše da je šali došao kraj. Uz prigodni govor predadoše joj cijeli komplet fotografija u fasciklu, po dvadeset njih na jednom plastičnom listu, četiri slajda u pet redova na stranici:
- Evo, draga Brankice, od srca ti predajemo ovaj neuobičajeni i vrijedni poklon. Jednoga dana kada vrijeme mine, kada neumitne godine ostave traga na tvojoj svježini i ljepoti, u zimskim staračkim danima, moći ćeš se ogrijati prisjećajući se koko si izgledala kada si bila mlada…
Brankica se baci kao kobac na fascikl, zgrabi ga na prsa i pobjegne s njim iz redakcije ne dočekavši da čuje govor do kraja. No sutradan je ona uletjela kao furija i zaderala se:
- Zbor!!! Svi muški, ovamo!
I iako je ona bila tek dostavljačica i mlađa od svih, svi urednici, fotografi, grafičari i ostali izvukoše se iz raznih zakutaka i okupiše oko nje. Kada je sve jučerašnje mučitelje imala na oku, ona grakne:
- Pregledala sam dom fotografije na miru i mogu vam reći - dvanaest ih nedostaje! Dvanaest dijača je nestalo iz kompleta! Tko ih je uzeo i što će mu?!
A od sto glasa - glasa čuti nije.
|