Koliko ja volim glazbu, naročito pjevanje! Od malih nogu pjevušim od jutra do sutra, a čim mi se pruži prilika pustim glas iz sve snage. Dovoljno mi je jedanput čuti neki šlager, pa da ga zapamtim, na-na-na-na-na, a ne znam broja pjesmama kojima znam sve riječi napamet. Najmanje njih nekoliko stotina!
Otkako znam za sebe sanjao sam da budem pjevač, a i dan danas mi je to najveća neuslišana želja koja se, nažalost, nikada neće ostvariti.
Kada sam imao osamnaest godina pružila mi se prilika otpjevati i snimiti nešto sa svog repertoara u pravom pravcatom profesionalnom tonskom studiju. Zgranuo sam se kada su mi pustili da poslušam snimku, sve mi se zavrtjelo, zamantalo, koljena mi popustila, zamalo sam se srušio, nisam mogao vjerovati!
Glas koji sam čuo pjevao je istu pjesmu koju sam maloprije otpjevao, na način kako sam ja otpjevao, ali to nije bio moj glas! Bio je to neki oduran, iritantan glas, kao blato, kao da u tercetu pjevaju Darth Wader, rže konj i brenči žaba krastača, i sve to dopire iz smrdljive kanalizacije, a netko još suhom kredom struže po školskoj ploči.
- To je ono kako te ljudi čuju, to je tvoj glas! - smijuljio se dripac tonmajstor. - To je to! Svatko od nas ima kanale unutar glave između uha i ždrijela gdje su glasnice, Eustahijeve tube. Sebe čujemo istovremeno izvana, ali i iznutra, tako da se boja tog glasa razlikuje od onoga što čuju svi ostali.
Glas koji ja čujem je uzbudljiv, egzotičan, ima u njemu prizvuka Charlesa Azanavoura, Sergea Gainsbourga, Arsena Dedića, Balaševića i Lennona, s rasponom kao kod Ime Summac. Pokušali smo ga propustiti kroz razne elektronske filtere i modifikatore, obogatiti specijalnim efektima i malim stručnim trikovima, ali nije se moglo reći što je gore. Beznadan slučaj! Katastrofa!
I dalje pjevušim po cijeli dan, ali pazim da ne dopre do nikoga. Ne mogu opisati koliko mi je žao što ne mogu ljudima pružiti užitak da slušaju moj božanstveni unutarnji glas, baca me to u najdublju tugu, u kojoj me tješi jedino to što ja mogu u njemu uživati.
|