PISANJEM PROTIV PUBERTETA

U neko doba, kada me je obuzeo pubertet, bilo je to poput elementarne nepogode. Svijet se pretvorio u neprijateljsko mjesto, a ljudi se izvrgnuli u mrske demone i nepodnošljivo dosadne gnjavatore. Godinu, dvije, pa i tri, izgledalo je da ću izrasti u beznadnu propalicu i klinički slučaj.

Izvukao me je čisti slučaj. Ne znam kako ni zašto, bez ikakve namjere, jedne večeri sam po povratku kući sjeo za pisaću mašinu i s kuckajući s dva prsta zapisao sve što mi se tog dana dogodilo. Sljedećeg dana isto, a i narednih dana; počeo sam voditi dnevnik. Ustrajalo sam oko dvije sedmice, a onda mi je donekle dosadilo. Naime, uglavnom se stalno događalo jedno te isto. No umjesto da odustanem, počeo sam zapisivati ono što se moglo dogoditi, ali nije: što bi bilo da smo zakasnili u kino, da je umjesto Brankice došla Verica, da nisam dobio kolčinu iz latinskog ili da sam odlično napisao zadaću iz matematike… Kada sam ispisao oko tri stotine stranica gusto stisnutih redaka, dao sam nekima koje sam spominjao da pročitaju. Njihova reakcija toliko mi se svidjela da sam dao i svim ostalima. Svi su reagirali jednako: "Sve si lijepo zapisao, ali zašto si sve o meni izmislio?" Doživio sam to kao najveći mogući kompliment. Ambijenti i likovi bili su postojeći, ali sve, ama baš sva zbivanja bila su izmišljena. To je značilo da su moji zapisi toliko uvjerljivi, da su čak i oni koji su sve poznavali povjerovali. Povjerovali su čak i u događaje u kojima su oni navedeni kao sudionici, uvjereni da se to upravo tako događa, pa se valjda i dogodilo, iako se nisu mogli sjećati da su oni napravili ono što sam naveo, ali im je ono pripisano ostalima činilo kao puko bilježenje.

Pišući to, neprimjetno se dogodila još jedna promjena. Razmišljajući o ljudima s kojima sam se družio i susretao, o situacijama kroz koje sam svakodnevno prolazio, kalkulirajući što bi bilo da je bilo i kombinirajući što bi bilo da je nekako drugačije, morao sam razmotriti sve s različitih strana, te sam odjednom počeo uočavati ono što mi je ranije bilo skriveno ili izgledalo skroz naopako. Kako sam među tim likovima bio i ja kao lik, objektivno se sagledavajući otkrio sam da većina mojih najgorih problema zapravo uopće nisu problemi ili da su vrlo lako rješivi, da u stvarnom životu trošim daleko više energije i trpim veće štete nego što je potrebno da bih živio znatno bolje. Kako mi se to sve više otkrivalo, tako se i moje ponašanje u stvarnom životu mijenjalo, i kada sam udario posljednju točku na tekst i pubertet je bio završen.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Ono što nije slučajno je okvir koji mi je dala porodica. Da je negdje u kući bio skriven pištolj, možda bih u nekim mračnim raspoloženjima posegnuo za njim i u nekom od trenutaka slabosti propucao si glavu. No u kući nije bilo pištolja, bila je pisaća mašina. Moj sin se upravo igra na drugom kućnom kompjutoru, a uskoro će otkriti da on može poslužiti i za pisanje…