četvrtak, 26.10.2006.

Mičurinovi plodovi

Krenuli smo u posjetu prijateljici u bolnici i netko se sjetio da bi bio red i da bi bilo lijepo donijeti joj nešto na poklon. Cvijeće? Šteta cvijeća, a i bezobrazno je skupo. Kolače? Nismo bili sigurni smije li ih jesti. Knjigu? Posvađali smo se oko toga da li neku stručnu ili nešto zabavno, nešto vrijedno ili nešto lagano. Papuče? To valjda već ima. U takvoj raspri nađosmo se pred novotvorenom voćarnicom.

Iznenadili smo se otkuda je preko noći iznikla, a bila je uređena više kao butik, šminkerski frizerski salon ili galerija slika. Plodovi u izlogu, pregledno posloženi, privikli nas da uđemo, a unutra - nema što nema! Bez obzira na doba godine, bilo je svega osim lubenica i šumskih jagoda, a jedno ljepše od drugoga. U trenu smo se svi usaglasili. Kupit ćemo bolesnoj prijateljici od svega po malo, pa ako ona neće moći pojesti, neka počasti bolesnike u sobi. Dapače, ponudili su nam i lijepe košare od pletenog šiblja, pa smo izabrali od svake vrste voća po jedan komad i natrpali košaru, a prodavačica je još to omotala blještavim ukrasnim papirom i šarenim vrpcama. Izgledalo je da bolje ne može izgledati, pa smo platili bez rogoborenja što košta da košta.

Prijateljica se obradovala poklonu, a kada smo razmotali papir, voće je izgledalo kao iz rajskog vrta. Svaka voćka savršena, boje snažne, blještavo kao lakirano i uglancano. Kruška, jabuka, breskva, banana, papaja, narandža, mandarina, vrtne jagode, grožđe… Začu se i tihi glas:

- Ja bih to probao…

Nakon kratke konzultacije izvjesna ishoda usaglasismo se da smo ionako donijeli toliko toga da bi bilo šteta da propadne. Razrezasmo prvo krušku na kriške i svatko je uzeo komadić. Imala je okus na karton. Ogulimo narandžu. Bila je bez soka, a okusa na slamu. Breskva je po okusu zapravo bila najsličnija nekakvoj plastelinu. Banane su podsjećale na novinski papir. Bobe grožđa podsjećale su u ustima na šmrklje. Ipak, u svemu su dominatan okus i tekstura materije podsjećali na nekakvu nedefiniranu repu. To se nije moglo jesti.

Zapanjeno i razočarano gledali smo u raskupusano voće pitajući se bi li to svinje jele. Da je bilo od plastike, ukrasno, ne bismo se čudili. Ovako - što je to? Odakle? Pred nama se na očigled izložila razlika između izgleda i suštine, pojavnosti i bitka.

- To je okus svijeta koji dolazi… koji je već tu! - reče prijateljica i opusti se na krevetu. - A sad odlazite i ostavite me da umrem. A kad umrem, aranžirajte me da izgledam kao Claudija Schiffer.
- 12:01 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker