U posljednje vrijeme je bilo nekoliko postova koji su opisivali susrete i upoznavanja blogera u stvarnom životu. Rajna i Hera su se tucnule autima, ali umjesto da se počupaju, prepoznale su se i slizale u trajnu simbiozu. Ariston i Miss su se dogovorili za sastanak, te oboje na svojim blogovima opisali ta iskustva. Blogeri su masovno pohrlili pročitati što svi oni imaju reći o toku i dojmovima susreta u RL, te ostavili brojne komentare. To me je ponukalo da i ja iznesem svoje svježe iskustvo.

PART ONE

Oni koji redovnije prate moj blog znaju da svakoga dana postavim novi tekst, te su mogli primijetiti da ga u petak nije bilo. Naime, nije mi uspijevalo spojiti se na Internet. Napokon sam zvao telefonom službu tehničke podrške. Momak koji se javio bio je vrlo ljubazan. Po njegovim naputcima pokušavao sam sve i svašta, ali se veza nikako nije htjela uspostaviti. Napokon je zatražio da mu kažem koje je moje korisničko ime, čuo sam kroz slušalicu klikanje tipkovnice, i objavio mi je da je našao uzrok problema: "Niste platili račun za posljednja tri mjeseca, pa vam je uskraćen pristup na mrežu!"

Odmah sam se bacio na kasicu-prasicu moga osmogodišnjeg sina i izvadio četiri stotine i dvadeset kuna, koliko je iznosio dug, umjesto toga sam mu ostavio cedulju da sam toliko posudio, odjurio u najbližu poštu i platio zaostale račune, te svratio do najbližeg provajderovog prodajnog centra. Ondje me je dočekala neka vrlo ljubazna djevojka, objasnio sam joj što mi se dogodilo, pokazao joj potvrde o uplaćenim računima, a ona ih otišla faksirati u centralu. Na pitanje kada ću biti ponovo uključen u virtualnu zajednicu odgovorila je "Odmah!"

Žurno sam se vratio kući razmišljajući putem o novom postu kojeg sam nakanio napisati, nestrpljivo uključio kompjuter, ali - ništa. Veza se i dalje nije dala uspostaviti.

PART TWO

Nazvao sam službu za korisnike i požalio se da još nisam ponovo uključen. Neki vrlo ljubazni glas mi je rekao da su iz te službe poslali nalog tehničkom odjelu koji je zadužen za održavanje veza. Pitao sam kada ću mi onda Internet biti ponovo dostupan. Ljubazni glas je odgovorio "Odmah". Rekoh: "Evo, je'n, dva, tri! Jedno odmah je već prošlo! Kada će to 'odmah' biti?" Ljubazni glas je odgovorio "Uskoro". Nisam bio zadovoljan odgovorom koliko god bio ohrabrujući, pa sam pronašao broj centrale, a centrala me spojila s tehničkim odjelom. Ondje se javio neki manje srdačan, ali ipak ljubazan glas kojemu sam ispričao sve što se dogodilo i pitao kada će mi pristup Internetu biti ponovo omogućen. Odgovor je glasio "Čim stignemo!" Taj odgovor mi se svidio još manje nego prethodna dva. "Možete li mi reći, barem otprilike, kada bi moglo biti to 'čim stignemo'?", insistirao sam. "Ne. Da znate koliko takvih naloga imamo! A stalno novi pristižu!", izjadao mi se ljubazni glas. To mi se najmanje svidjelo. "Dakle", rekoh. "Budimo realni. Stignem li se otuširati prije nego ću ponovno moći na Internet?" Svakako, ocijenio je sugovornik, stignem se otići i okupati na more! "Ako ćemo biti realni…", procjenjivao je. "Sada je petak navečer; danas više nećemo stići. U subotu i nedjelju ne radimo…" Zanijemio sam. Na to, na granici očaja, doživio sam trenutak božanske inspiracije i zapitao: "Oprostite, a ima li neki bloger među vama?"

Ljubazni glas je krzmao nekoliko trenutaka prije nego je odgovorio: "…Evo, sada ću vas prespojiti."

PART THREE

Javio mi se neki hemafroditski glas za koji nisam mogao odrediti ni da li je muški ili ženski, a ni da li pripada živoj osobi ili automatu. Nisam oklijevao: "Čujte, možda bi me mogli znati pod nadimkom Babl. Svakodnevno ispisujem blog u kojem Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu." I nakon toga iznesem svoj problem. "O, Babl!", uskliknuo je glas. "Kako da ne?! Ja sam Brabonjak! Svakodnevno svratim pogledati što je novoga na tom blogu iskrsnulo i već sam se čudio da danas nije bilo ničega… Kad god nemam što raditi na poslu, što se rijetko događa i kratko traje, svratim do nekoliko omiljenih blogova da vidim mogu li ostaviti neki komentar…Do Svjetioničarke, Prangera, Typewritera, Djevojke za 1 dan… Nemam toliko vremena da se posvetim pisanju svog bloga, ali za neki kraći komentar se uvijek nađe…" Prekinuo sam izlaganje i zapitao kada bih mogao očekivati da ću moći objaviti naredni tekst. "Evo, čim stignemo! Uskoro! Odmah!"

Uglavnom, dogovorili smo se naći na kavi i javljam vam da, nakon kraćeg zastoja, blog Čovjeka-vadičepa ide dalje.