---

petak, 03.03.2006.

Jednoga ljeta dok smo Vladimir Tomić i ja još studirali, dogodilo se da su svi poznati pobjegli na more i u opustjelom gradu preostali smo samo nas dvojica osuđeni jedan na drugoga. Nalazili smo se svakog popodneva, premještali iz jednog kafića u drugi i navečer odlazili u kino. Nakon nekoliko dana potrošili smo sve teme, pa smo znali sjediti šutke i po sat vremena, svatko zabavljen svojim mislima.

Tako smo jednog poslijepodneva sjedili u sjeni ispod nadstrešnice ispred Gradske kavane na tadašnjem Trgu Republike. Grad je bio užaren, trg prazan. Tek povremeno bi širokom plohom između kuća omamljen jarom žurno proglavinjao neki prolaznik kao da se sklanja od snajperske prijetnje, a na drugom kraju trga sakupljale su se grupice ljudi i nestajale s prvim tramvajem. Sjedili smo jedan pored drugoga ni ne gledajući se, kao dvije rastopljene figure od plastelina. Naručivao sam po čašu s dva deci mineralne, gledao kao se mjehurići uzdižu, a kada bi i posljednji nestao, ispio bih je i naručio novu. Iznenada, nakon što najmanje sat vremena nismo prozborili ni riječi, bez ikakvog povoda obojica istovremeno progovorismo uglas:

- Champs-Élysés!

Elizejska polja! Trgnuli smo se kao da nas je stresla struja, naglo razbuđeni zvjerali na sve strane bismo li uočili bilo kakav otponac koji je kod obojice mogao izazvati istu reakciju, ali ništa: sve pusto, nikakav francuski turist u blizini, nikakva francuska pjesma niodkuda ne dopire, nikakav plakat ili razglednica s Eiffelovom kulom u vidokrugu, ništa. Dapače, ja uopće ne govorim francuski. Nikakva tema povezana s Francuskom, Parizom, a kamoli Elizejskim poljanama nije iskrsnula ni jedanput otkako smo zajedno počeli zgubidaniti. Naprosto smo u isto vrijeme pomislili isto i poželjeli izreći što nam je bilo na umu.

Da nema štogod u onim pričama o telepatskom prenošenju misli? Dva dugogodišnja prijatelja, dvije bliske osobe, u istom stanju i raspoloženju, na dohvat jedan drugome… Zašto u takvoj situaciji i nemjerljivo slabi elektronski impulsi u živčanim putovima ne bi bili razmjenjivi? S druge strane, kada se ipak dogodi nešto što se slučajno može dogoditi samo s vjerojatnošću od jedan naspram nekoliko milijuna, dakle, što možemo tumačiti da se slučajno ni ne može dogoditi, upravo to da se dogodilo može nas zavesti da izračunavamo vjerojatnost slučaja i zaključujemo da je događaj nemoguć bez nekih dodatnih, neuobičajenih objašnjenja. Čudno je ono što ne razumijemo. Ako pokušamo razumjeti gdje se nema što razumjeti, nužno ispadne čudno. Ako to čudno pokušamo protumačiti, svako tumačenje vodi u besmislicu ili rasulo, do suludosti ili krajnje budalaštine.

Tomića smo pokopali dvije tisuće i pete, a ja bih rado znao da li je nekome pričao o toj zgodi, da znam mogu li se na ikoga pozvati ako je ikada ikome ponovo ispričam.

- 15:42 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>