U glazbenikovoj kući vlada tišina.

Glazbenik stvara, i svaki zvuk ili šum koji ne izvire iz njega može ga smesti, omesti, prekinuti tok koji mu navire iz duše, a kad se čarolija prekine, lako se raspline, muzika koju stvara ni iz čega i niotkuda, neopozivo nestaje.

Zato svi koji žive u kući hodaju na prstima, pažljivo zatvaraju vrata, oprezno odlažu posuđe, ne lupaju dok spremaju, ne šuškaju novinama... A najgore od svega, ne slušaju glazbu, jer - ma koliko to tiho radili - glazbenikovo osjetljivo uho će je čuti, čak i kroz slušalice koje ima na ušima dok radi.

Muzičar radi sa slušalicama. Ima elektronski instrument koji može oponašati zvukove svih drugih instrumenata na svijetu i stvarati onakve kakve nijedan postojeći ne bi mogao izvesti. Takvih instrumenata nije bilo ranije u povijesti, on sam je s njim glazbeno moćniji od velikog simfonijskog orkestra. Ali ne dozvoljava dok radi da itko čuje njegovu muziku dok je još traži, lovi, konstruira, uglađuje, razvija, obogaćuje, dok nije savršena. Te u početku često još nezgrapne, a kasnije često rogobatne tonove, ponavlja nebrojeno puta dok se sve savršeno ne uklopi i izgladi. Zato radi sa slušalicama i tako je u njegovoj kući uvijek grobni muk.

Jedini trenutci kada se ta tišina naruši su kada glazbenik puca sačmaricom po pticama koje pjevaju oko njegove kuće.