Odlazim. Ona pita:

- Zašto odlaziš? Zašto mi barem ne kažeš zašto odlaziš? Zašto mi ne kažeš?

Kako da kažem?

Kad bih pričao zašto odlazim, to bi trajalo satima, danima, tjednima, mjesecima, godinama... I ne bih otišao. Sjedio bih i pričao. A moram otići. Ne mogu ostati. Zato šutim.

Besmisleno je.

Čak i kad bih počeo pričati, ne bih stigao reći sve što bih želio ili trebao. Objašnjenje zašto odlazim zapravo je priča mog života, a život mi jest i bio toliko isprepleten svim i svačim i zapetljan da bi iscrpno ispričati sve o njemu zahtijevalo možda više vremena no što je bilo potrebno da se događaji zbudu, možda čak nekoliko života. Kada bi netko u ovom trenutku znao zašto odlazim, od te osobe vjerojatno ne bih ni otišao.