Moja majka i ja zvanično smo se rastali kad sam imao osamnaest godina. Takorekuć, mirno smo se razišli.
Otada, ja sam dobio mirovinu, radio, studirao, opet radio. Sad opet studiram, i ako me logički slijed zbivanja u idućoj epizodi opet umirovi, bit ću rijetka kategorija penzionera koji nosi špangicu za korekciju zagriza.
Uglavnom, moja je majka ostala živjeti neki svoj život udovice koja pokušava potrčati za propuštenim životom; viđamo se jednom godišnje - ona živi iza sedam gora i sedam šuma, ili ja tu živim, ali to već ulazi u naše intimne polemike.
U tim kratkim susretima balansiramo između kojekakvih povijesnih kakica zajedničke prošlosti, iscrpnih dogovora oko dnevnog ručka, njezinih sitnijih i krupnijih frustracija.
Trenutno mi je majka u posjeti (prije četiri godine zarekla se, više nikad ne doći na Balkan, i za svaki slučaj garnirala svoju odlučnost malo osobnijom opaskom "S vama je svaki dan pakao"). Sad je, eto, opet došla - da bi domislila, bi li se trajno vratila u Hrvatsku "jer sine -siiiiine - Ti se očito nećeš vratiti u Njemačku". /otišao sam davne 1988., sarmu nisam probao…/
Na Sanelinu i moju zbunjenost idejom dolaska, umjesto ozarenog lica Objaviteljice, zasuzila je, odmahnula glavom dinamičnije od Jane Fonda u boljim danima i promrmljala - "Aaahhh, djeeeco, pa muooorram birati iizmeeeđu dva zlaa..."
No, čudima kraja nema.
Jutros ustaje; countdown naše kohabitacije, naše miroljubive koegzistencije, stoji na "još par dana".
Ustaje dakle, mučenička faca uzvraća smješku Sanelinom i smješku mom... "opeeet sam imala noćne moorrre... haaaah, opet ustajem žiiiva..."
Mislim si, a tek more da mrtva ustaneš...
Jutros je nezadovoljna novom frizurom made by jučer, inzistira pod prijetnjom plača, ali već za frizuru nevezano, da je ne gledamo iz profila (?!?). Drži uvodno, ranojutarnje, maglorastjerujuće predavanje o pospješivanju probave travkama, o hametumu, o kokumi, o jojobi. Kao da čita iz kuharice Harrya Pottera, ali monotonim glasom provincijskog fratra.
Magla mi u očice ulazi, a i milo mi; majka mi je tu.
Odlazi u kupaonu - zapravo krene curski, onda skuži da je možda gledamo (naravno, ne iz profila), meta...morfira ulijevo, zavuče stražnjom nogicom, promrmlja nekakav zvuk i odšepesa.
Iz kupaone iziđe pola sata kasnije (opet je zaboravila da u scenariju šepucka), pojasni, kremica protiv bora ovdje, za zatezanje tu, multivitaminska tableta, antireumatska mast na leđima, friško pobrušeni papci, malo sokića od mrkve za kožu, B-vitaminčić za nemam pojma što.
Za doživjet' tristo godina u zdravom tijelu i bit' na grbači generacijama radnika i seljaka koji joj penziju nakrampavaju, očito. („Ali siiine, ja sam tako nesreeetna, meni se kooosa stanjila…“ 72 godine. Pa meni se stanjila. Ne samo. Kosa.)
Vidi da ćemo preskočiti doručak, a popili smo strrraaašnu crrrrnu kaaaavu od koje, ako ne dobijemo čiiiir, dobit ćemo raaak.
Zbuni me tek početkom opaske na neki klavirski koncert na radiju- "Jooj, ooovo voolim, tako je tuuuužno..."
Kvoca dok se ne predamo. Kratka lekcija iz naprezanja u nesimetričnim rešetkastim nosačima (lijevo joj je rame niže od desnog pa je kuk opterećen pa ju leđa bole zbog zdjelice ali nije strašno, samo moli da shvatimo zašto ima tako jadan izraz lica i da joj se ne smijemo... a plakao bi...)
Ona će nam ispeći jaja. Ali u kojoj tavi. Dodaš joj tavu. Jesu li jaja izvađena iz hladnjaka? Ne? Ona će. Ali djeeeco, jaja treeba temperiiiirati... Ne može dohvatiti jaja. Pa djeeeco, zar vi ne perete ljusku prije? Pa djeeeco, ali salmoneeela, Saneeela, salmoneela... A koje ulje, djeeco? …
Majko, pusti, ja ću.
AaaChhh, neee, ma znala sam, uvijek si gruub, haaah, isti tata, nimalo strpljenja... ("a sa Saneeelom si tako fiiin...")
Dva jaja i sat vremena kasnije, mir u kući.
E da, nekidan se rasplakala u autu. Nisam jurio, nisam preticao, nisam goluba u letu ubio. Nisam radio palio niti slao sms-ove na autoputu.
"Siiine, pa kako je mogla /ta i ta/ reeći da ličiš na tetku /tu-i-tu/? Pa ona je tako ruuužna, siiine moj…!“
Sanela puca od smijeha, ja se trudim, ne zagrohotat' nad svojom sudbom ružne orlušine.
„Eeevooo, znala sam, vi se meni opet smijete…“
Suza suzu ganja…
Da skratim (jer baš sam trakavičast na mamu  )…
Valjda se moj pokojni tata (rahmetli babo, op. pr) zaljubio u nešto.
Valjda je moja mama bila komad nekad (kao što će današnji komadi jednom bit' …stare mame začudne …)
Ali – ja se tako ne snalazim…
Ako podilaziš, potvrđuješ perfidni pristup majke-jedinice. Ako oponiraš, rasplače se, i još te rođena supruga napadne. Ako šutiš, da, ignoriraš ju. Ako radiš ti, ne valja, nije po njezinom. Ako pustiš nju, juhica se dogovara dva sata, podgrijava druga dva. Pa dva sata prije ručka stoji u loncu na stolu (uz besplatan komentar sa si očito na oca napet te da je i on dugo spremao ispite - - mislim si, uz Tebe...)
TeR moj um vodenjački razmišlja o novom crtiću s profesorom Baltazarom. Mislio je, mislio i … pling, plong…
Fina šarena kutijica, višejezično uputstvo za upotrebu, piktogrami veličine-za-ćorave; putna torbica, dodatna kutijica s šarenim tableticama, i – u onom puckavom plastičnom omotu – naši ostarjeli roditelji… Da znaš, kako s njima, što i kojim redom.
Ovak', ja si dođem izgubljen.
P.S.
LIVE LIVE LIVE
Leti za deset dana. Pita, di je apoteka, jer da ima apaurine, ali treba lijek za srce. Majko, imaš li problema sa srcem? Ne, veli, super su mi nalazi, ali ako me baš u avionu uhvati, veli...
|
, jedna mi se čak potužila da je ispala šankerica. Ponetko se prošuljao neprepoznat, e, tu si laskam …
/
- združno domlatili na krajm scin i Kosorica i Pupovac, čak možda i Valdec iz "Istrage", desantno obješen na špagicu? Kaj ne bi opet o nacijama, ratu, Haagu...?
/
- osam godina sam radio za ono, što ovdje poluposprdno, poluzabludno zovu međunarodnom zajednicom.
)
