El Lado Oscuro del Corazon
|
Imam dilemu. Trilemu. Mislim da sam normalna, vjerna osoba (o definicijama i detaljima voljan sam u datom trenutku diskutirati s mjerodavnima). Sou far, sou gud. Jedna draga osoba na ovom blogu prolazi tek usputno, ali ga ne čita. Druga se pojavila jednom, i posredno zamolila da nestane. Učinjeno. Treća, Zucker zuletzt, se našla povrijeđena, da skupa s prvospomenutom liči na one crvene ferale posljednjeg vagona. A sve tri griješe... (Ostalih par lojalnih suputnica i suputnika bložanskih ne spominjem; piće ih čeka u vagonu-restoranu ovog vlakića čudnog ;-) )  Ja pak griješim, jer sam blog shvatio olako, kako sam u opisu i pojasnio. Kad ono... Em želiš biti čitan, pa nagovaraš sve internetski pismene prijatelje da čitaju; em se odjednom suočiš sa cenzurom svojom i tuđom, sa očekivanjima i obzirima - sa intimom savjesti tuđe i vlastite, maltene... A Brod u boci nisam, da bih znao ostati neutralan, između bure i juga životnoga. I kako sad to izvest'... Kako da ne spomenem jako dragu kolegicu, u koju sam se zaljubio nekad; zašto da prešutim drugu, koju volim drukčije, jedino s progresijom udaljenosti, ali ne manje? Kolim riječima da se (ne) dotaknem djeteta, koje ipak više niti je dijete, niti je moje, a malo je falilo? I kako da neispatetiziram stoičku ljubav supruge svojim verbalnim i tipkovnim klepetom, a da još k tome ne povrijedim vlastitu istinu o osobi koja će mi zauvijek ostati Jedina Bivša, time Vječna i ne manje prisutna, makar se to nikad ne dalo objasniti i pod normu podvesti? Kako to dakle izvest', a ostat' to što jesam, to, što me čini, što me u nemalo kontura i ožiljčića stvorilo, i čemu se radujem poput blagoslova jutra, sunca i vode... ? I kako k tome reći, ljudi moji, Bogu hvala; dobro je, neka nas ovako...  Ne znam. Znam tek, da je Al Pacinu lako u filmu reći "When in doubt, fuck!". Počesto nisam, ali bez obzira, i ne manje... Taj sam, koji jesam. I ostaje mi vjerovanje, da nisam sam u ovome; da Bitni znaju gdje su mi, i da sam im dosad uspio pokazati, makar malo i nedovoljno... Riječi su manje bitne; blog je ipak samo stvar klika mišom... Eni... ;-) |
