Auzmish kod Shelly

25.09.2007., utorak

Zum, zum, zum... dum-dum... !

Da je Orašje grad monotonije, pisalo je donedavno i na jednoj lokalnoj fasadi. Meni se obrva upitno dizala samo na riječ "grad".
No, u tom gradu živim. Kao u "Životu na Sjeveru" donekle. Duga noć. Osrednje mračna.

Trenutno sjedim pred otvorenom knjigom, ispitnim papirima, mudrim dijagramima. I nemrem.
Jer nekako me hvataju godine - dobro je primijetila Mala Zagorka u komentaru; vražićak moj mili... :-) - nemrem dakle, godine me hvataju; malo vlasnika al puno kilometara, i sve napornije su mi promjene iz oraške monotonije. Njurgao sam godinama na posavsku maglovitost duha i tijela, sad me prestravljuje promet u Zagrebu. Neku večer sjedim pred jutro u nekom splitskom klubu i shvaćam da mi je ljepše na balkonu doma. Paučina ne raste po ćoškovima. Raste u glavi.

U posljednjih par tjedana knajpovska kura mentalna (Kneipp; hladno-toplo...) sve je intenzivnija. Iz Orašja u grad s tramvajima. Tamo na unajmljen business-jet. Komentar mog "gazde" - "Jebate, pari petina mog broda..." rolleyes

Poslovni dogovori u Njemačkoj; tuđa lova, moj jezik. ICE-om tristo na sat na neki aerodrom. 24 sata kasnije, opet Orašje.

Prošli tjedan, preko oraškog semafora doma u Zagreb. Listam prispjele račune, konstatiram da vodokotlić curi.
Večera s poslovljacima-vilenjacima u Okrugljaku. Naš vozač u prolazu komentira Krojfa, s kojim se upravo srdačno pozdravio - "A jebate, oli bi ti bija misica da si letija kroz krov o'auta, aaa?!" zaliven

Autoput do Splita; nisam nikad dosad prošao, noć je. Cesta mora da je dobra, jer Brabus tek tiho zareži na 180 na sat i onda počne zbilja ubrzavati. Nepuna dva sata do Splita. Red biznisa, red turističkog Peristila za gosta iz Bijelosvijeta.
Ručkić na jahtici. 24 metra. Moj "gazda" pita, bi li ja došao raditi za njega u Split za stalno. "A jebatebXXXg, koji te kuXXXc drži u Bosni, aaa??" Parafraziram "Kuma"- "...Ovisi o ponudi, šjor..." Smije se.
Meni se već ljulja uzduž i poprijeko.
Red vina red ribe red vina red blitve red je krenut'. Još red vina. "Hahaha, nismo Švabe, jebate, pi', Guuuospu ti sinjsku...!!!"
Imam slobodno popodne.

Dalmatinska Zagora, očev grob.
Dva sata kasnije, opet Split, tetka je na umoru. Kratko otvara oči, ne reagira. Možda umišljam tek pomak zjenice.
Aerodrom, završni poslovni dogovor. Gost iz Bijelosvijeta još napominje, trebali bi se dogovorit' bi li ja za njega radio. Malo Njemačke, malo Eks-Ju. Meni se još malo više ljulja uzduž i poprijeko.
Noćni let za Zagreb; Sanela je rekla doći po mene, naravno, zaspala je... Noć na Plesu osvježava.
Otkad sam u Sigetu sjeo u brundavog Brabusa, prošlo je... 36 sati.

Preskačem Zavod za tumore, pivu s frendicom, Avenue Mall, City One, ..., uglavnom, dan kasnije - Orašje.
Grad monotonije.
h-s- dijagram pregrijane pare.
U petak idem u Njemačku.

nut

- 11:54 - Stisni pa pisni (1) - Papirni istisak - #

Frojdijansko novodoba mobilno

Baš nešto razmišljam... Moj je stari bio arhaični Vlaj, pomalo paranoičan i krajnje skeptičan prema tehnici. Putovao je samo vlakom, aute je zvao lijesovima na kotačima. Kad me kao dijete ispraćao na prvo putovanje avionom, pojasnio je da se, eto, više nećemo vidjeti živi.
Nakon toga se jesmo još viđali, ali on je umro desetak godina prije poplave mobitela. Ponekad se pitam, kako bi reagirao da mu velim kako u džepu nosim telefon bez žice. I pričam.

Iako nemam koga pitati, stari je navodno bio vražićak muški, iako ga takvog iz scena braka s mojom majkom ne pamtim. Dapače. Ali postoje fragmenti priča o seljančicama u Zagori, o babama kojima je kratio vrijeme u mlinici, o snajkama iz vremena izgradnje Novog Beograda... Recimo, poput mene, zagovarao je kršćansku ljubav među bližnjima.

No, dok su tada igrali osobni šarm (makar onaj grubi, balkanski) i testosteronska visprenost, danas dakle imamo mobitele. Pa umjesto pisama fino tipkamo. Frendica veli, seksemesamo se.
Zapleti su mnogi, dilema još više - poput one, varam li ženu sms-om i jesam li pošteniji ako dnevno brišem poruke...

Uglavnom, pričica prva:
Oženjeni poznanik ima ljubavnicu, koja mu tipka u muškom rodu, kako ne bi bilo sumnjivo. No, supuga mog poznanika "ulazi" u njegov mobitel (Marija, kamen, motiv). Pronađe poruku. I veli - "Jesi Ti peder ILI me varaš?"
Osupnut sam - alternativom.

Pričica druga:
Frendica se uplete u telenovelsku paralelnu vezu. Odluči prekinuti s Ljubavnikom, koji ju sputava (!). Kako bi ga se riješila, čak promijeni broj mobitela (i pojasni mu da joj može slati mailove... no da...)
Onda u naletu same sebe uredno tipu pošalje sms. Sa novog broja.

I onda se opet sjetim svog starog. Bilo je jednostavnije. Zaganja neku Vlajinjicu, doskakuće do mlinice i ćudoredno sjedne uz brata Grgu, tihog, povučenog. Uto silazi Vlajinjica raščupana i općenito uneređena, drito mojoj babi. Požali se - zaskočio ju njezin sin Grga upravo, da đava' mu srići izija, poštetan li je ...

Što li bi Frojd rekao na ovo novodoba mobilno...

- 11:34 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

19.09.2007., srijeda

Kako prodati auto, ili - svjetlo s Istoka...

Pričica nije najnovija, ali ako nekoga zanima, kako se može provesti istinoljubivi tehničar pri prodaju korektnog auta, evo... Tekst je prvobitno bio e-mail pisan bez šđžčć - sori ...:

Nije mi lako, nikako.
Imam auto, redovno i skupo odrzavan, sa servisnom knjizicom, prvi vlasnik, nepusacko vozilo bez kuke, djece, psa, korektan obzirom na 228 000 km u pet godina.
Takvog ga prodajem.
Tko god cuje za kilometrazu, zahvali se, uz preporuku da knjizicom obrisem guzu.

Punac preporucuje da izvadim radio i sve dijelove koji ili se mogu prodati na pijaci, ili koje on zeli za sebe. Te da sto je meni, svijet vara, „alo ba, Bosna je ovo, vrati kilometre, …“ Drugi se eksperti svadjaju, da li da perem motor ili da perem motor, naspem traktorsko ulje a gume namazem jestivim, da se sjaje.
Meni samo mrak na ocima; siluju mi redom i grupno i studij i logiku i savjete o trikovima pri kupovini i prodaji rabljenog auta (Auto-magazin).

Dva tjedna kasnije, prihvacam smanjenje broja kilometara kao izlaz. Nakon sto neka baba tvrdi da bas za istu cijenu kupuje sest godina star auto sa sedamdeset tisuca kilometara, i da jesmo li mi to petljali nesto, ne moze biti da smo kao prvi vlasnici u pet godina prosli tih 228 000. ??????????????????

I eto. Odoh do prvog lika u polusvijetu, on me – nakon mog drugog uzaludnog dolaska - uputi na drugog, pedesetak kilometara dalje. Ovaj drugi, krezubi, preznojeni poludjed u poluraspadnutom poluauticu, isprtlja laptop niotkud i ustanovi da za ovU tipU SKEKNIKA nema program. Ali da ima Lik broj 3, stotinjak kilometara dalje. Njemu i Svabe dolaze, veli Lik 2.
Ja se apsolutno bez rijeci divim referenci, kupujem jos litru vode na benzinskoj i krecem. Jer Svabo sam i ja.

Lik broj 3 je mrga od metar devedeset, celav, istetoviran, sav u nekim ranicama, krezub. Vonja na hladnu janjetinu i stare novine. Nadimkom – Edison. Dvoriste mu puno skupo preradjenih AMG i Brabus-Mercedesa, na haubama leze chipovi. Otvara umackan laptop, „…nije Lamborgini…, …nije Porsche…, nije Masserati… Nije Iveco… Nije Neoplan… Nije Caterpillar…“
A, Renault. Skenik.
Ima program. Jos malo kucka na laptop, svih deset prstiju u sinkroniziranom stakatu, a ne kao ja, usporena srednjoskolska masturbantica s dva srednjaka…

U iducem kadru, pogleda me kao specijalac koji koordinira napad. Kimne odlucno. Nozicem otvara armaturnu plocu (cijelu), klijestima vadi kazaljke, sve krcka. Vadi iz ulojane ladice nesto poput razbijenog tranzistora – puna mu ladica takvih artefakata – i krene drhtavim rucerdama lemiti zice izmedju mojih armatura i svog smeca.
ON NAS SPAJA.

Koliko bih ja kilometara? 60 000 manje, prosim fino, i ne prepoznajem svoj glas, koji se izgubio u uvucenim jajima.
U fiksnu cijenu od sto eura uracunao mi je, pola sata kasnije, i zamjenu zaruljice velicine misje kakice.
Upalim auto, brojka na tahometru, koju sam vec jednom vidio. Prije par godina.
Kao da gledam prijateljicu nakon face-liftinga; ljepsa jest, al' nije ista, je' ga.

Na izlazu iz Kladnja, servisna knjizica, skupa sa nekom pticicom, koja je bas bubnula u haubu, u kovitlavom luku pada na cestu iza mene. Hasta la vista, vjero moja.
Svabo sam ja, a ovo Bosna jest.

Usput, pred Tuzlom, ubjedjujem nekog pitralonom umackanog majstora „preko veze“, da NE skida sve etikete zamjene ulja i da MORA ovu, koju sad stavljamo po „novim“ kilometrima, umackati da ne djeluje nova. Blijedo me gleda, veli „de ba, te kartice samo gledaju Svabe i pederi, budale. Ma mi smo budale ljudi /!!??!! Kako sad… ?!/, kocetitogledat, bolanbolan, samo motor operi i miris objesi i ev-tu me rezi ako ga ne prodas.“ (Prstom prijedje preko grla, spretno zaobisavsi cackalicu koju drzi sa dva preostala zuba.)
Kupujem jos jednu bocu vode.

Srecemo se s potencijalnim kupcem; u poniznoj gluposti naivca iz tudjine ocekujem sve na sto su me ukazali punac, punica i ini strukovni eksperti strojarstva i auto-prodaje.
Tip nas vodi uskom kaldrmicom uzbrdo (ulicicu poznam, srcu mila kolegica je tu zivjela nekad…), neki polupijani krelci pred garazom. Svaki, kao znak raspoznavanja, u desnoj ruci drzi polupunu zelenu bocu Tuzlanskog piva. Da stanem bas tu.
Izlazeci, vidim da mi je putem nesto razbilo maglenku. Valjda onaj vrabac iz ranijeg odlomka.

Prepoznajem pokraj auta lika iz ovlastenog servisa, koji mi je ne jednom radio na autu.
Neko spadalo izlazi iz garaze sa dijagnostickim laptopom.
Tuzlanski Bronx.
Noge ne osjecam.
Vidim kako sijedim.

Lik SVOJOM guzicom sjeda u MOJ auto.
Spaja laptop u par pokusaja (kombinacija slatkastog tuzlanskog piva i +38…).
Ceska se, kucka, ceska se. Iskrevelji se u nesto tipa lukavog smjeska privilegiranih znalaca. Gleda u mene, ceska se, kima glavom.
„Bio sam, ma, stoooo procenata siguran da si vrac'o taho“, veli, s naporom izgovarajuci.
„Al nisi. Nemere se ovo zajebat. /kvrcne po laptopu/ Posteno!“
Jebes postenje, sijed sam i bez nogu.

Lik iz servisa, koji ili je zaboravio jedini crveni monovolumen u regiji, njegovu stvarnu kilometrazu o kojoj smo nedavno pricali i moju regionalno unikatnu sasko-alemansku facu, ili se pravi blesav jer je Sanela u minici, uzima auto.
Prtlja, trese. Jedino ne njusi. U pet minuta nadje sve, sto i ja znam. Tu kvrcnut, ovdje malo lufta, ventil zagusen, remenje bi trebalo mijenjati uskoro. Rekao mi je sve, sto sam namjeravao na iducem servisu napraviti. Ni manje, ni vise.
„Posteno“, zakljucuje, „praavoo ocuvan auto za te kilometre“.
Ja si mislim, e da si ga tek jutros vidio, sa jos 60 000 vise…

I eto.
Prodali smo nasu malu, vrijednu, bezgresnu crvenu mazgicu. Sutra ode.
Samo nek je sve posteno.

- 11:42 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

18.09.2007., utorak

Čovjek beštija, iliti Šejtan-lampa

... I da nahranim ovu Blogobebu za sada... Baš se nešto mislim... Jesam i ja čudna biljka.

Najme kaj.
Do nedavno, u Orašju nije bilo (niti) semafora - alias šejtan-lampe. E da ne bi propao mali biznis, iliti auto-školice, po zakonu je trebalo imat semafor. Ili zatvorit auto-škole. Otada se u Orašju ima semafor. Ako ikoga od vas put nanese, odmah iza granice, pokraj benzinske "Antunović". Ravno je pravac Tuzla, Sarajevo (via Arizona, of kors). Lijevo je nesuvislo djelujući poljski put, ali ako idete njime, možda je jaran Mido na vikendici, pa se ima što popit. Ili mu je žena blizu, pa se ima što i pred oko bacit. E, a desno je Nut City, kako bi Anglosaksonci rekli za, znate već, Orašje. (Orah - nut)...
I tako. Kad je crveno na magistralnom putu - neću o oksimoronu - onda možete meni ili Midi. Otprilike.

I di je tu sad čovjek-beštija? E pa jer tako, sa smješkom ironije, krenem tuda prema doma - doma je i dalje uglavnom Zagreb. I baš fino da nam je u kvartu nikao ogromni shopping centar, Avenue Mall. E ali. Ima semafor. A na semaforu Mi Hrvati. Jedna traka. Za uć u parking shoppinga, ali i za uć u cijeli kvart, bitno veći od Orašja. Pa fino em na oraškom semaforu stojiš, ne bi li prošla zaprega s benzinske preko ceste u polje. Onda u Zagrebu stojiš, vidiš svoju zgradicu, piša ti se (jer si slijedio medicinske trendove i stalno pijuckao vodu u autu), ali ne, Hrvati nahrupili u lizanje izloga i mucanje brendova, ehh, seeeksii, feeensiii... Dvadeset minuta od ulaza na Sortinu do kafića Upitnik. Dvadeset minuta više bola u abdomenu. Zbog semafora, iste sprave, koja te u Orašju nasmijava. A sad te samo boooli.
Ma mislim.
E a beštija? Beštija itekako može ustrčat na četvrti kat. I onda uz orgastični aaaaaaaaaaaaahhhhhhhhhh glede i unatoč semafora pomislit' - Viiilmaaa, ajm hoooum...

- 18:11 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

Velika i mala slova, ili - blog u maloj sredini

Jedan od, ispada, razloga da pokrenem vlastiti blog izdešavao se skroz slučajno, dok sam tražeći neke informacije za posao nabasao na http://posavina1.blog.hr/ - zgođušan pokušaj da se unese malo informativne svjetlosti u popriličan morak bosanske Posavine, u koju me nanijelo... prije dosta godina... Skela me zapravo nanijela, nosio sam ogromni crno-bijeli televizor svojih roditelja u rukama, Daytonski je sporazum tek bio potpisan, a za Orašje sam, osim suosjećanja zbog ratnih zbivanja, imao tek poluposprdnu znatiželju sigurne distance rođenog Zagrepčanina... No, to su druge priče...
Uglavnom, blog...
Ma nije mi vrag dao mira, navadih se vremenom, ali kao torokuša u podznaku horoskopa kojeg će netko tek provaliti jednog dana, krenuh i komentirati. Tada sam tek prestao raditi za međunarodne organizacije u regiji, ponešto sam znao o lokalnoj politici i odnosima snaga i interesa, a dani u Orašju znaju biti jako dugi...
Uglavnom, vremenom primjećujem kako same teme na blogu ili ostanu na golom članku, ili, ako odu u komentare, ti komentari gotovo neminovno završe u retorikama nacija, vjera, tko-je-kome-što-branio i gdje su kakvi ćevapi, a što opet ima geopolitičku dimenziju... Uglavnom, malo mračno, ali u onom nekom lucidnom mraku suptilnog filmarenja, tipa "Nafaka" - razvučeno, malo teravijasto naughty

ali baš takvo, baš bosanski...
I onda su stvari eskalirale, jer je "spin" čak otišao u drugu sferu - da tko je ta Shelly Kelly, kurva zapadna, naša nije; koristi zagrade, zareze, ma neshvatljivo, bezobrazluk, je'o pravopis, de reci štaoš...
I to mi je dalo za mislit malo... Ispada da nije bitno što si rekao, o čemu. Bitnija je mjerka ćevap, osnovniji kriterij pravopis...
Uzeh "Travničku hroniku" i... Kao da se malko, odmjereno, opletoh po tikvi... Bosno moja... Hir aj em... headbang

- 16:25 - Stisni pa pisni (0) - Papirni istisak - #

Prvojavljanje

Zapravo nisam pristalica sjedenja doma. Zapravo mislim da ljudi koji se svađaju ili se dijele virtualno, umjesto da se daju među ljude, imaju problem. Ja imam problem. Dakle licemjeran sam, što sad ipak pristajem udovoljiti unutrašnjem porivu djeteta jedinca u sebi, pristajem na manipulaciju laskavosti nekih dragih ljudi koje sam obasipao mailovima i na čije sam blogove upadao i koji su me valjda suptilno maršnuli u moj vlastiti mali pješčanik... Eto mene na mom vlastitom blogu prvorođenom.
Reagiram li time malo na to što mi se supruga kratko ali teško odmeće vrletima "Iskrice" - možda.
Volim li se poigravati temama koje me okružuju i koristiti tuđe stavove kao svjetionike u vlastitoj magli - sigurno.
Zasad mi valja od ovog zametka pokušati stvoriti čitav inkubator komunikacije sa sebi sličnima... Gore vidi... smokin

- 16:11 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

Sljedeći mjesec >>