Kako prodati auto, ili - svjetlo s Istoka...
|
Pričica nije najnovija, ali ako nekoga zanima, kako se može provesti istinoljubivi tehničar pri prodaju korektnog auta, evo... Tekst je prvobitno bio e-mail pisan bez šđžčć - sori ...: Nije mi lako, nikako. Imam auto, redovno i skupo odrzavan, sa servisnom knjizicom, prvi vlasnik, nepusacko vozilo bez kuke, djece, psa, korektan obzirom na 228 000 km u pet godina. Takvog ga prodajem. Tko god cuje za kilometrazu, zahvali se, uz preporuku da knjizicom obrisem guzu. Punac preporucuje da izvadim radio i sve dijelove koji ili se mogu prodati na pijaci, ili koje on zeli za sebe. Te da sto je meni, svijet vara, „alo ba, Bosna je ovo, vrati kilometre, …“ Drugi se eksperti svadjaju, da li da perem motor ili da perem motor, naspem traktorsko ulje a gume namazem jestivim, da se sjaje. Meni samo mrak na ocima; siluju mi redom i grupno i studij i logiku i savjete o trikovima pri kupovini i prodaji rabljenog auta (Auto-magazin). Dva tjedna kasnije, prihvacam smanjenje broja kilometara kao izlaz. Nakon sto neka baba tvrdi da bas za istu cijenu kupuje sest godina star auto sa sedamdeset tisuca kilometara, i da jesmo li mi to petljali nesto, ne moze biti da smo kao prvi vlasnici u pet godina prosli tih 228 000. ?????????????????? I eto. Odoh do prvog lika u polusvijetu, on me – nakon mog drugog uzaludnog dolaska - uputi na drugog, pedesetak kilometara dalje. Ovaj drugi, krezubi, preznojeni poludjed u poluraspadnutom poluauticu, isprtlja laptop niotkud i ustanovi da za ovU tipU SKEKNIKA nema program. Ali da ima Lik broj 3, stotinjak kilometara dalje. Njemu i Svabe dolaze, veli Lik 2. Ja se apsolutno bez rijeci divim referenci, kupujem jos litru vode na benzinskoj i krecem. Jer Svabo sam i ja. Lik broj 3 je mrga od metar devedeset, celav, istetoviran, sav u nekim ranicama, krezub. Vonja na hladnu janjetinu i stare novine. Nadimkom – Edison. Dvoriste mu puno skupo preradjenih AMG i Brabus-Mercedesa, na haubama leze chipovi. Otvara umackan laptop, „…nije Lamborgini…, …nije Porsche…, nije Masserati… Nije Iveco… Nije Neoplan… Nije Caterpillar…“ A, Renault. Skenik. Ima program. Jos malo kucka na laptop, svih deset prstiju u sinkroniziranom stakatu, a ne kao ja, usporena srednjoskolska masturbantica s dva srednjaka… U iducem kadru, pogleda me kao specijalac koji koordinira napad. Kimne odlucno. Nozicem otvara armaturnu plocu (cijelu), klijestima vadi kazaljke, sve krcka. Vadi iz ulojane ladice nesto poput razbijenog tranzistora – puna mu ladica takvih artefakata – i krene drhtavim rucerdama lemiti zice izmedju mojih armatura i svog smeca. ON NAS SPAJA. Koliko bih ja kilometara? 60 000 manje, prosim fino, i ne prepoznajem svoj glas, koji se izgubio u uvucenim jajima. U fiksnu cijenu od sto eura uracunao mi je, pola sata kasnije, i zamjenu zaruljice velicine misje kakice. Upalim auto, brojka na tahometru, koju sam vec jednom vidio. Prije par godina. Kao da gledam prijateljicu nakon face-liftinga; ljepsa jest, al' nije ista, je' ga. Na izlazu iz Kladnja, servisna knjizica, skupa sa nekom pticicom, koja je bas bubnula u haubu, u kovitlavom luku pada na cestu iza mene. Hasta la vista, vjero moja. Svabo sam ja, a ovo Bosna jest. Usput, pred Tuzlom, ubjedjujem nekog pitralonom umackanog majstora „preko veze“, da NE skida sve etikete zamjene ulja i da MORA ovu, koju sad stavljamo po „novim“ kilometrima, umackati da ne djeluje nova. Blijedo me gleda, veli „de ba, te kartice samo gledaju Svabe i pederi, budale. Ma mi smo budale ljudi /!!??!! Kako sad… ?!/, kocetitogledat, bolanbolan, samo motor operi i miris objesi i ev-tu me rezi ako ga ne prodas.“ (Prstom prijedje preko grla, spretno zaobisavsi cackalicu koju drzi sa dva preostala zuba.) Kupujem jos jednu bocu vode. Srecemo se s potencijalnim kupcem; u poniznoj gluposti naivca iz tudjine ocekujem sve na sto su me ukazali punac, punica i ini strukovni eksperti strojarstva i auto-prodaje. Tip nas vodi uskom kaldrmicom uzbrdo (ulicicu poznam, srcu mila kolegica je tu zivjela nekad…), neki polupijani krelci pred garazom. Svaki, kao znak raspoznavanja, u desnoj ruci drzi polupunu zelenu bocu Tuzlanskog piva. Da stanem bas tu. Izlazeci, vidim da mi je putem nesto razbilo maglenku. Valjda onaj vrabac iz ranijeg odlomka. Prepoznajem pokraj auta lika iz ovlastenog servisa, koji mi je ne jednom radio na autu. Neko spadalo izlazi iz garaze sa dijagnostickim laptopom. Tuzlanski Bronx. Noge ne osjecam. Vidim kako sijedim. Lik SVOJOM guzicom sjeda u MOJ auto. Spaja laptop u par pokusaja (kombinacija slatkastog tuzlanskog piva i +38…). Ceska se, kucka, ceska se. Iskrevelji se u nesto tipa lukavog smjeska privilegiranih znalaca. Gleda u mene, ceska se, kima glavom. „Bio sam, ma, stoooo procenata siguran da si vrac'o taho“, veli, s naporom izgovarajuci. „Al nisi. Nemere se ovo zajebat. /kvrcne po laptopu/ Posteno!“ Jebes postenje, sijed sam i bez nogu. Lik iz servisa, koji ili je zaboravio jedini crveni monovolumen u regiji, njegovu stvarnu kilometrazu o kojoj smo nedavno pricali i moju regionalno unikatnu sasko-alemansku facu, ili se pravi blesav jer je Sanela u minici, uzima auto. Prtlja, trese. Jedino ne njusi. U pet minuta nadje sve, sto i ja znam. Tu kvrcnut, ovdje malo lufta, ventil zagusen, remenje bi trebalo mijenjati uskoro. Rekao mi je sve, sto sam namjeravao na iducem servisu napraviti. Ni manje, ni vise. „Posteno“, zakljucuje, „praavoo ocuvan auto za te kilometre“. Ja si mislim, e da si ga tek jutros vidio, sa jos 60 000 vise… I eto. Prodali smo nasu malu, vrijednu, bezgresnu crvenu mazgicu. Sutra ode. Samo nek je sve posteno. |
