Marketing
Vremosrazje, ili - brico Ibro i Facebook
Polako ispada da sam kao stara frajla koja se uporno isčuđava tehnološkom progresu u Hrvata a i šire.
Da bi ovo imalo smisla, moram izgradit poantu... Ergo...:
Upravo sam se vratio sa šišanja. Ne, ne iz nekog od onih halogeno-polirano-androgenih fensi-šmensi salona.
Otkad sam jednom, očito očajno niskog kriterija u trenutku, ušao u radnju brice Ibre /pojašnjenja radi, ovo pišem u Orašju/, nakačio sam se.
Jergović bi to sigurno bolje uprizorio, ali, uđem dakle (prekoračivši lijenog mačora) u malu, zagušljivu prostorijicu. Odjednom u meni asocijacija na sav onaj emotivni svijet dječjih sjećanja - smrad hladne pepeljare, skaja i "Pitralona" kao u vlakovima Jugoslavenskih Željeznica tada; požutjeli novinski članci na zidovima, slike ljudi, koji su očito u vrijeme i po kriteriju kad su slikani bili zgodni, tek blago retuširani...
Ono malo namještaja izgleda kao ostarjeli trabakul, preko otpale boje novi slojevi boje koja bi opet otpadala... - poput mjesečevog krajolika. Prepuklo veliko ogledalo, prepukla mramorna ploča, ulegnut trosjed za čekanje lojavo-nedefinirane boje.
I brico Ibro. Pogleda, kimne, neodređeno mahne prema stolcu. I opet se udubi u "Dnevni Avaz". Pepeo s vrha cigarete umjesto mene izgubi strpljenje i padne nekud u novine u potrazi za trenutkom pažnje.
Sjedim kao tukac i čekam. Kiša rominja, mačak mi se plete oko nogu. U kutu krcka vatra u maloj vojničkoj peći. Ulazi lokalni lero i unjkavo dobaci - "Čika Ibro, ev' bureka." Pa stoji kao pas u aportu. "Ima'l marka?"
Brico odlaže novine. Ubacuje čik u staklenku u kojo pliva cijelo pleme čikova u nekoj smeđoj tečnosti. Liči na kukce zatočene u kocku smole u nekom muzeju. Brico istjeruje lika koji je donio burek i mačka na kišu.
Prilazi, natracka "Pitralon" na ruke i na lice. "E, mladiću, kako ćemo?" I odmah... "Izvin'te što ja 'vako, al', jel Gospođa dobro...?"
Promatram ga; hodajuća ilustracija pojma ergonomija, šezdeset godina podignutog ramena i naherene glave.
Uglavnom, sedamdeset i koju je prešao, zapravo je u penziji, ali što će, veli i namigne sa smješkom prošlostoljetnog šarmera, dosadno mu s "babom" ("Ma ona je stara, hahaha").
Dakle, brico Ibro; posljednji Mohikanac... Godinama se kod njega šišam, i kao da pokušavam pokupiti još malo duha neke prošlosti, makar ofrlje i moje, opipljivo djetinje...
/Izlazeći, shvatim da je godište moje majke. A ona dobije napad bijesa kad joj veliš da je stara. !sic!/
Dođem doma; rutinski pogled na ekran. "Sarah Kathryn Grow added you as friend on Facebook".
Je, rajt /yeah, right, op. pr./, mislim si.
Draga prijateljica, nekad i mala mentalno-emotivna oaza iz šarenih dana međunarodnog zajebništva Bosnom ponosnom; visprena Amerikančica multilingualna i dovoljno umišljena da bi po potrebi bila laka.
O duljini našeg prijateljstva govori i činjenica, da ju je moja surpuga već "prožvakala" glede i unatoč nekim scenama, u čije vlastito tumačenje ne vjerujem uvijek posve...
Sarah i ja radili smo dakle skupa, ponekad poslije posla uz vino i svijeće taborili o očekivanjima u vezama, o Benedettijevoj poeziji i šire o tamnoj strani srca ("El Lado Oscuro del Corazon", a propo, divan argentinski filmić. Kojeg sam joj mrknuo do daljnjeg, pa nek si dođe po njega. 
).
Onda je ona otišla; prvo na par godina u Istanbul, potom iz Amerike u Indiju. Povremene mailove i telefonate zamijenili su povremeni mailovi; njih je zamijenilo moje čestitanje rođendana.
U jednom od posljednjih steno-mailova još je rekla kako mrzi pisati, ali uvijek rado čita moje mailove. Mislim si, kao da mrziš je'at, al s guštom d'kaš...
(U toj rečenici prepoznam vlastitu povrijeđenu sujetu i, šire, srednjedobnost muškarca, naravno.)
SKG has added... Facebook. Je, rajt.
Na Facebooku je cura gotovo realno divna, hrpetine prijatelja je obožavaju i sture se kad im se obrati; svi čekaju da se nekud vrati i negdje prođe, sa svima ima zajedničke interese...
A ja si mislim... Kao da čitam Leksikon - znaš ono, osnovna škola, A 4 bilježnica koja kruži uokolo i u koju pišeš stupidne odgovore na stupidna pitanja pa eventualno ostaješ papak ili postaješ faca u petom de...
Pa kaj nije taj Facebook ista fora; virtualni pubertetski leksikon?
Ali, novodobno je... Internetsko. Nemaš baš koga trznut na cugu, al Ti Facebook ulijeva dojam da nisi sam.
Imaš lucidnu frendicu u Bombaju. Koja obožava tvog divnog prijatelja iz Bilbaa. Koji ti, fala Bogu, još nije poslao pozivnicu za Facebook. ...Ima život, valjda...
Opet, njurgaš, a potvrđuješ poziv; ne bi bilo lijepo odbit'... Dej gat ju.
Možda da mom brici pošaljem pozivnicu za Facebook... Nešto sam usamljen...
Post je objavljen 23.10.2007. u 10:58 sati.