Ne baš davno, usred prisne kavice, poskoči moja frendica sa trosjeda; mora mi nešto pokazati, veli, i krene raskopčavati pouske traperice.
Dobro, naravno da me je presjeklo negdje oko pleksusa, naravno da sam se sjetio vremena kad su se istim mjestom kretali njezini nokti i kad je skidanje bilo nekako ubrzano i bez daha, prije nego je cijela stijena sjećanja nestala u izmaglici kasnog puberteta... "Moraš vidjet'..." - veli, okreće mi leđa, spušta rub tangica i ponosno mrdne bokovima. Tetovaža je zgodna, povelika - oduvijek je frendica igrala na konkretno - nekakav leptir (čini mi se, iako se možda varam slijedom nastavka priče)...
Kimam glavom, smješkam se. Smješkam se i apsurdu situacije u kojo će se ona sad opet zakopčati i nastaviti priču o svom ljubavnom životu.
Ne toliko kasnije, druga mi se frendica, mala pametnica na nekakvom postdiplomskom u bliskom inozemstvu, mailom pohvali da se dala tetovirati. Isto nešto, ako se ne varam, na foru leptira, cvijeta, zmajčića; nisam raspoznao. Iako se nadam uprizorenju uživo prvom prilikom.
Dobro, mislim si...
Osobno se nikad ne bih tetovirao (niti rekao "nikad"); ne pronalazim se u trajnostima, i uvijek se sjetim onih divnih plavozelenih pravokutnika kojima je vlasnik prekrio nekakvu raniju tetovažu, "JNA Niš 1974.", "Mara" ili takvo što. No, da je na srcu miloj ženskoj puti eventualno lijepo za vidjet, je. Da je već maltene očekivano, ne manje...
Uglavnom, da mi fali familija, da me djelomično definira očeva dalmatinska genetika, da se prerijetko srećemo kao svojta, sve mi je to išlo kroz glavu pretprošli tjedan na seoskom groblju u okolici Trilja.
I dok smo ritualno slijedili lijes nošen oko groblja, malo ispred mene sagne se curetak smiješno prćastog nosa, muške frizurice, cimtene puti, i opet - tangice, tetovaža iznad trtice... Dok sam se prikriveno smješkao, sustigla me spoznaja da mi je to sestričnica, koju sam kao pelenašicu nosio na rukama po splitskoj Rivi... Kao jučer...
Dok su spuštali lijes u grobnicu, zatomljava sam dvojbe o incestu, pedofiliji i životnoj radosti Dalmatinske Zagore...
Prošli tjedan, druga neka familija, ona njemačka; polubrat moje bake, njegova kćer sa mužem, svojom kćeri i zetom i njihovom bebom, moja mama i ja. Bebina mama, moja sestrična dakle, saginje se po žličice za kavu u kuhinji, prethodno mi dobacivši onaj svoj neponovljivo koketni pogled. Naravno, na tankoj, nježnoj koži njezinih golih križa, tetovirani leptir...
I tako. Trosjed u Sigetu, očevo rodno mjesto u Zagori, bakina rodna kuća u sjevernoj Njemačkoj. I svugdje zmajčići, leptirići, mitska bića u oblačićima parfema i pokojem hormonalnijem sjećanju...
S tetovažom neke Bližnje uvijek znam gdje sam - zato u naslovu spominjem navigator; uvijek isti kadar; uvijek kao kod svoje kuće...
/Fala Bogu pa se tetovaže ne glasaju, još k tome onim servilnim, sintetskim glasom... "Bitching Betty".../
P.S.
Mislio sam uvaliti u ovo i neku peticiju da cure malo promijene motive tetovaže. Jer vjerujem da je onima, koji ...puno putuju... :-) :-) :-) možda ipak zbunjujuće ovako... Gubi se onaj nužni prag, ispada da je sve isto... a baš i nije... XXXXXXXXXXXXXXXXXX ... :-)
Nisam našao pravi šlagvort za peticiju, pa eto, pees...
Post je objavljen 10.10.2007. u 10:07 sati.