Reoplani
 Mora da sam se kao dijete na aeromitingu na Plesu osjećao poput djevojčice na slici (no, no! samo o toj situaciji govorim!)... Kako god, tada sam, sretnih sedamdesetih (vele) odlučio postati avio-mehaničar. Možda sam se dodatno uživio u tu ideju, nakon što sam od majke čuo kako je njezin stric prije gotovo sedamdeset godina bio inženjer u njemačkom Junkersu - uglavnom, definitivno sam odustao od prvobitne ideje da budem čistač (onaj na kamionu, naravno). Slijedom slijedova, nisam postao aviomehaničar, a o dužini mog studiranja tehnike budući će naraštaji studirati. Kad završim. Ne manje, ostao je interes za zrakoplovie; ponovno se slažu maketice (kriv je Nebojša, ali nema veze), a fascikli sa tehničkim analizama udesa u avijaciji, naslagani u kutu sobe, poprimaju razmjere moje punice...  Tako sam se dakle našao na beogradskom aerodromu, u Muzeju vazduhoplovstva. Da skratim dugu priču... Fascinantan muzej, zapravo definitivno iznad mog laičkog znanja i interesa - definitivno sam se posramio poluposprdne slike, koju sam, tjeran znatiželjom, imao prije dolaska... Ljudi moji, riznica! I dobro; iako mogu djelomično shvatiti srpsku opčinjenost vojskom, njihovo likovanje nad ostacima oborenih letjelica NATO-a, zapravo su me bitno više fascinirala dva posebna aviona, Caravella i Ju 52. Da negdje u Skandinaviji postoji klub, čiji članovi financiraju održavanje jedne Caravelle u letnom stanju (uključujući redovni rad motora), tek me dodatno rastužilo pri pogledu na rashodovanu ljepoticu iza žice - ipak ih je tek dvadesetak ostalo u svijetu, u različito lošem stanju. Na beogradskoj livadi propada rijedak, neprocjenjiv primjerak prvog putničkog mlažnjaka... Kad sam prije par dana u Dessau-u napokon obišao muzej Huga Junkersa i tamo izloženu "Tetu Ju" - minuciozno restauriranu nakon pola stoljeća na dnu jezera (tehnički elaborat rekonstrukcije prodaje se na CD-u) - još me više oduševio altruistički entuzijazam kustosa Igora Marjanovića i njegovih kolega u Beogradu, baš i upravo zbog tuge, kojom su mi pojasnili svoje financijske muke i činjenicu, da će "Teta Ju" uskoro kolabirati, ako se ne desi čudo... (Tek ih je oko osam u letnom stanju u svijetu, a dvadesetak su muzejski eksponati.) Crtica za zainteresirane - "Anti Ice" funkcionirao je banalnim napuhavanjem gumenog prstena na napadnoj površini - led bi se izlomio i odletio...   A kontrasti... Hm. Tadašnji pogoni u Dessau-u više ne postoje; ostao je tek mali dio, poput aerodinamičkog tunela, koji je Rusima valjda bio preglomazan za odvoz '45. ... DDR je bio javno raskrstio sa imperijalističkom militantnošću (...), naravno manje javno se busajući u tradicijska prsa tehnološke pravocrtnosti nacionalne - fascinantnu priču o prvom njemačkom putničkom mlažnjaku obećavam za neku drugu zgodu... No, što je izloženo, bezpogovorni je dokaz industrijske tradicije i ljubavi, koja bi - da je Dessau na zapadu Njemačke - bila popraćena adekvatnom glorijom i konkretni proračunskim sredstvima. Zida nema, al' strane svijeta... Khm... S druge strane, Beograd, ili, hajde, tadašnja Kraljevina, pa Jugoslavija... Kao što reče netko u muzeju, među prvima u svijetu gradili smo (...""...) avione -misli se na Hrvata Sarića - replika njegove leteće škatule je izložena - "a vidi nas sad..." Scenografija muzeja nekako je dala dojam rečenici, ma kako relativna bila ... Nešto kasnije, začuo sam thrust reversere Boeinga. Punica i punac sletješe iz Tunisa... Bek tu rijeliti. |
