Isprepletenosti
|
Među mnogim sjećanjima na odrastanje, kovitlaju mi se i slike i mirisi Dalmatinske Zagore. Iako su normalni roditelji normalnu djecu ranih sedamdesetih vodili ljeti na more a zimi nekud na sjever, tada se nisam pitao, zašto ja ljeta provodim u Istočnoj Njemačkoj, a zime u Grabu kod Trilja kod Sinja kod Splita. No, to je tema za drugi post... U svakom slučaju, uz miris grabovine, mlinice, peke, uz žubor Vrila, penjanje po okolnim stazicama prema Kamešnici, uz nejasnu spoznaju porijekla, koja će tek godinama postati boca kojom brodim, ostala je iza mog oca i jedna ofucana limenka. Kao dijete, par puta sam se njome smio igrati; sadržaj je zveketao, lupkao i pobuđivao maštu, jer - nisam je smio otvoriti; otac nije dao. Otvorio sam je dakle mnogo godina kasnije, zaboravljenu i lišenu senzacije, zapravo odrađujući onaj otužni ritual spremanja stvari za pokojnikom. Unutra, kao na vrku kante s kiselim zeljem, kamen prošaran crvenkastim, feritnim tragovima - Grab ih je pun. Ispod, opet kao sjeckano zelje, svežanj novčanica; Austro-Ugarska, Australija, FNRJ, ... Par srebrnjaka, hrpica kovanica, kazaljke sata, vrh naliv-pera, dvije udarničke značke. Tek ispod njih, povelik džepni sat, bez stakla i kazaljki, izgreban, težak. Začudo, kad sam ga počeo navijati, začulo se kuckanje, pomalo neritmično, zastajkujuće, ali kuckanje. S njim, u mojoj glavi nova pitanja, koja više nemam kome postaviti, i poluspomen da je to možda sat, kojeg je moj djed zapravo kao manje vrijednog dobio u nekoj trampi brašna i satova za, hvala raci!, vino. To je bilo koncem osamdesetih, na pragu raznih vremena osobnih, državnih i inih. Tokom godina, sat bi nosio raznim urarima koji bi slijegali ramenima; zaboravljao bih, gdje sam ga sakrio od samog sebe. Sanela, Prva Zakonita, u našem trajnoprivremenom Orašju ima jednu trajntinjajuću, sporogoreću i dugožareću simpatiju; zlatara. Kad sam jednom u njegovoj radnji vidio par starih satova, pojansio mi je da mu je to hobi. Navadom altruista i provodadžike u podznaku, spojih nepotrebno s nekorisnim, iskopah dakle djedov sat i zamolih Sanelu da ga nekad usput odnese zlataru, a o ostatku scene neka odluče zvijezde. (Bolje zlatar, nego "Iskrica", začuh glas svoje muške polovice podsvijesti...) I tako. Dok sam pokušavao prodrijeti u novodobni misterij korištenja "Image Shacka" kako bih ovaj blog malo uprizorio - za sve je kriv "Brod u boci" :-) - uđe moja suprugica u sobu, promrmlja nešto da zar se tako ispit sprema, i daje mi potešku bijelu kovertu sa svojim kaligrafski ispisanim imenom. Sat. Poliran, sa stakalcem, filigranskim kazaljkama. Polako ga navijam, shvaćam da ga treba držati zakrenuto, a ne kao ručni, kako bi se vidjelo pravo vrijeme. Kucka od preksinoć pokraj laptopa; sinoć me u sam uljuljao, i kao da sam čuo neke davne zvukove moje Zagore, neku pjesmicu vlastitog vremena, prolaznog i vječnog... (tako je to u dugom braku; ne uspava te više žena... :-) ...) P.S. A možda da pitam spretnoprstog zlatara, kako da Vlaj koristi "ImageShack".... ? P.P.S A jebate. Uspija san. Sam. San...  |
