Update prethodnog posta - objavljen je moj interview s Vladimirom na portalu Naturala.hr. I očito je napisan dobro kad se već javila agencija koja se bavi umjetnicima zainteresirana za suradnju. Van Bod me vodi sa sobom na sastanak, ne želi prekid naše suradnje, odan je prijateljima, ali i suradnicima. Zbog toga ga, među ostalim, i volim, ali ne mogu mu biti manager u klasičnom smislu te riječi, ipak mi fali poznanstava u glazbenim krugovima. Nastavit ću i dalje pisati o njemu... Neka mi se samo stvori prilika za reportažu s njegovog koncerta održanog u prepunoj dvorani i nitko neće biti sretniji od mene.

Puno je još koraka do takvog događaja, tko zna hoće li se ostvariti prije mog jubilarnog 40. rođendana, ali već ga vidim kako u zanosu prebire po klaviru pred oduševljenom publikom, u savršenom skladu s Bornom i Juricom, mameći uzdahe i ovacije. A ja zadovoljno sjedim na nekom lijepom mjestu rezerviranom za počasne goste, uživam u pjesmama koje sam nebrojeno puta preslušavala i čije tekstove znam napamet do posljednjeg slova, a sjećanja mi se vraćaju u ovo vrijeme u kojem smo tek počeli zajedno sanjati... I sve si nešto mislim: dobro je, baš tako je trebalo biti...

Čudan je i čaroban taj svijet glazbe. Unatrag godinu dana pjevanje mi je otvorilo vrata za koja nisam ni znala da postoje i tek sada mogu shvatiti u čemu leži posebnost glazbenika. Moje područje su riječi i slova i to je planet za sebe kojeg već dugo istražujem, no kad u to upletu note... Otvara se svemir beskrajan, predivan, neopisivo privlačan, povlači te na vrelo stvaralaštva, do Njega osobno iz kojeg sve proizlazi i kojemu se vraća. Za mene više posve sigurno nema povratka...

Oznake: glazba, Vladimir Bodegrajac, Van Bod