Nedavno mi je jedna naša stručna suradnica (liječnica) čestitala na dojenju od gotovo pune dvije godine. I to je bila prva i zadnja čestitka koju sam primila zato jer sam samo par dana nakon toga rekla - dosta je, ne mogu više! Dojila sam 23 mjeseca i cca. 10 dana što mislim da je sasvim lijep doprinos njegovom intelektualnom i emocionalnom razvoju, barem tako kažu. Odvojio se od mene kao zrela kruška, gotovo u potpunosti bez suza... Pokušavao je i pokušavao, jednom zacendrao, a zatim zaspao. Čak i kada se tijekom noći dva puta probudio, bilo je dovoljno samo ga zagrliti, popio je malo čaja i nastavio spavati. Ovo je druga noć, danas je bio još manje zahtjevan iako očito zbunjen novonastalom situacijom. Valjda to tako ide kod nas sisavaca, dođe vrijeme da prestanemo... Uostalom, ja sam mu već dugo samo služila umjesto apaurina ili kao zabava, gotovo i nije potezao, a mislim da ni pola deci ne bih mogla izdojiti, pa nema više svrhe. S obzirom da sam imala gadnu enterovirozu i počela piti Linex, naprosto nisam htjela da i on pije lijek sa mnom, makar i u minimalnim količinama. Ionako je vrijeme da postanem opet svoga tijela gospodar.

On se razvija i više nego dobro. Eto, da se pohvalim - nije napunio ni dvije godine, ne zna govoriti iako ima nekakav oskudan i jedva razumljiv vokabular riječi (npr. mija=zmija, uh=kruh, pišam=pišem i slično), ali zato zna sva slova abecede. Prepoznaje ih sve, a razgovjetno izgovara oko 80%. Njemu je glavna zabava moj laptop - otvorim mu Word i on u beskonačnost piše TTTTTTTTTSSSSSSSSNNNNNNNN itd., svako slovo se pri tome izderava i smije, nema mu ljepšeg. Ako mislite da sam nadobudna mama, pa sam ga posebno forsirala na abecedu, gadno biste se prevarili. Naprotiv, nije mi baš milo da mi čeprka po laptopu za koji mi tek ovaj mjesec sjeda zadnja rata kredita na kartici. Tete u jaslicama mi nisu vjerovale, pa su ga testirale, slovkao im je svaku riječ. Neobično im je da mali ne govori, a slovka sve u šesnaest... A valjda je to zbog dojenja.

Mene i dalje prati onaj čudan osjećaj, pisala sam o tome davno, kada se rodio (stara duša). Neobično je to kad imate osjećaj da je dijete od dvije godine zapravo u duši starije od vas i kada ste u potpunosti uvjereni da ćete vi njega učiti samo neko vrijeme, nakon čega će on učiti vas... Gotovo da imam osjećaj da nikada nisam imala, niti imam dijete, već odraslu osobu zarobljenu u malenom tijelu. Suludo, a što mogu... Jako je samostalan, sve što može sam to i napravi. Umjesto da razbacuje stvari, on sprema ono što sruši (ne kažem da nema stvari okolo, ali to su samo igračke. Sve ostalo sprema ili makne u stranu). Ne voli biti prljav - kad se zamaže čokoladom, odmah traži da ga se očisti (to je također iznenadilo tete u jaslicama, još će misliti da od djeteta radim ne znam što). Nema šanse da se ne okupamo kada je vrijeme - on ode u kupaonicu i počne se skidati... Ma ima takvih stvari na pretek, a blesavo mi je o tome pisati jer se ne može dobiti pravi dojam. Nekada mi se čini da sam sebi uskraćuje stvari na koje kao dijete ima pravo. Šašavo... Mogu se kladiti da će drugo dijete biti čista suprotnost.

A najgluplje od svega je da on mirno spava, a meni fali dojenje... E svašta, PMS...