Skrenula bih pažnju uredništvu bloga i, naravno, svima koji me prate na fantastičan blog Moj "umjetni" svijet. Definitivno se nalazi među onima koji zaslužuju pažnju, a mene je osobno natjerao na tolika razmišljanja... Kako biste u kratkim crtama shvatili o čemu se radi, evo copy-paste sa njegovog bloga:

Daljnji njegovi postovi su mi pružili pogled u jednu sasvim novu dimenziju. Fantastično slikovito opisuje kakvo je to iskustvo zvuka, nešto što je nama sa normalnim sluhom podjednako "normalno" te uopće o tome ne razmišljamo. Ako smo rođeni sa darom svih osjetila, tada upoznajemo svijet sa svim njegovim dojmovima u dobi koje se kasnije više ni ne sjećamo. Informacije koje prikupljamo vidom, sluhom, njuhom, okusom i opipom stapaju se u cjelinu i predstavljaju našu stvarnost. No, što se događa u slučaju kada jedno od naših osjetila nedostaje od našeg rođenja, a kasnije nam ga medicina barem djelomično "vrati"? Kako to utječe na našu stvarnost? Dirnuli su me opisi Tomislavovog čuđenja "sitnicama" kao što je buka sa gradilišta ili kucanje sata. Shvatila sam da je to dječje čuđenje sitnicama poseban dar kojeg smo u životu tako olako odbacili. Razmišljamo o plaći, opterećujemo se računima, muče nas ljubavni jadi, jedva da u nečemu više pronalazimo ono pravo veselje. Ne znamo cijeniti to što nam je bogom dano jer mislimo da je to "normalno". Tek u zrelim godinama i starosti postajemo ponovno svjesni radosti koje pružaju male stvari, možda zato jer tek tada shvaćamo da nam je zapravo malo vremena poklonjeno na ovom svijetu ili možda zbog činjenice da smo tada prisiljeni usporiti jurnjavu kroz žilvot pa napokon vidimo ljepotu krajolika u punom sjaju.

Opišite mi riječima, bez onomatopeje ili uspoređivanja sa drugim zvukovima, kako zvuči sat? Je li zvuk ugodan ili neugodan i o čemu to ovisi? Zanima li vas odgovor na ovo pitanje, navratite do Tomislavovog bloga.