Šutim, a puknula bih... Ima takvih perioda. Generalno gledajući nisu loši, ali iscrpljujući su do kraja. Kada nismo imali dijete, nisam poznavala umor i sada žalim za svako svoje ondašnje kukanje. Mogla sam spavati gdje i kako sam htjela, mogla sam se bućkati u kadi do mile volje, mogla sam izlaziti do sitnih sati, mogla sam imati ulickan stan (a nisam), mogla sam kuhati čak i ona jela koja se pripremaju duže od sat vremena, mogla sam prati suđe, a bez straha da će mali navaliti na suđericu, nisam vadila stvari ispod frižidera i ostalih teško dostupnih mjesta, mogla sam biti na wc-u koliko god sam dugo htjela, mogla sam pisati i čitati, mogla sam gledati filmove, otići u kino, kazalište...
Žalim li za tim periodom? U neku ruku da, a opet nikada ne bih vratila vrijeme... No, opako mi fali sna. Mali je opet odrađivao jasličke viroze u protekla dva tjedna, imala sam nekoliko neprospavanih noći. Pa mu sada rastu zubići, a i dalje ga mrcvari nekakav kašalj. Živčan je ko pas, a onda slijedi lančana reakcija jer i ja izgubim strpljenje, što on, naravno, osjeti, pa postane još gore. Muž mi je zatrpan poslom, pa od njega nemam gotovo nikakve koristi jer radi od jutra do mraka.
U cijelom tom turbulentnom razdoblju navršila sam 33. godine i užasava me to što se prije vremena osjećam istrošenom i gotovo starom. Bole me leđa, noga, premorena sam, često bezvoljna i razdražljiva. A mozak vapi za hranom, nekim hobijem kojeg bi radila iz svog gušta, kakvom opuštajućom knjigom, lepršavim, srcedrapateljnim filmićem... Kada? Gdje? Nema šanse uz ovakav tempo.
Hoću spavati, hoću sanjati lijepe snove kao nekada i više od svega, hoću vratiti optimizam. Umorna sam...

A to me sjetilo na moju omiljenu pjesmu - evo vam LINK na spot i tekst, pa uživajte...