Da me pitate što bih izdvojila od prošloga tjedna, ništa osobito mi nebi padalo na pamet... Projurio je tjedan, a ja samo gledam. Dogodilo se puno važnih stvari, ali one nisu za blog. Dio njih je vezan uz posao (da, ponuđeno mi je nešto u ponedjeljak, načelno sam pristala, no realizacija ne ovisi o meni), a dio se odnosi na doista privatni dio života. I tako ostadoh bez tema iako bih zapravo mogla pisati satima. U kratkim crtama, barem je djelomično zadovoljena moja potreba za priznavanjem vrijednosti. Još da se ta vrijednost izrazi financijski i da se napokon riješi pitanje mog honorara... No, dobro, ne može se sve odjednom...

Među ostalim, dobila sam i jednu malu kulinarsku satisfakciju. Naime, biti ženom Dalmatinca podrazumjevalo je određena prilagođavanja u kuhinji. S obzirom da je moja mama kuhačom izražavala svoje mađarske gene, suživot sa dragim je značio određene preinake i dopune u stilu kuhanja. Iako ne pripremam puno dalmatinskih specijaliteta, nastojim se izvježbati u onim jelima koja je mom mužu "mama najbolje kuhala". Nije tu riječ samo o onom klasičnom "svekrva-snaha" natjecanju već naprosto volim kuhati kad god imam vremena i moram priznati da sam samo na tom području perfekcionist. Upropastim li jelo ili ako ispadne ispod mojih očekivanja, ode mi cijeli dan k vragu... Jelo koje moja svekrva zaista vrhunski sprema jest pašticada. Prvi put sam je probala 1998. i zaljubila se na prvi zalogaj. Svekrva je kuha po klasičnom dvodnevnom receptu i trebalo mi je punih sedam godina da se uopće ohrabrim i upustim se u eksperiment s kilom i pol junećeg buta. Taj prvi pokušaj bio je lani, a s obzirom da nije ispalo prema mojim očekivanjima (iako mi je dragi bio prilično zadovoljan) nisam je više kuhala.

No, jučer me primila inspiracija. Kupila sam juneće šnicle i mozgala kako ću ih spremiti. Uzela sam svoju tekicu i otvorila mi se stranica sa svekrvinim uputama i natuknicom "ne isplati se za količine manje od kile i pol". Odlučila sam se na eksperiment - idem pokušati napraviti nekakvu bržu verziju i nazvala je lažnom pašticadom. Da ne duljim, držala sam se uputa i potrpala sve u rajnglu. Još i jutros miriše cijeli stan... Dragome nisam rekla što pripremam, samo sam dogovorila da dođe na ručak. Zadovoljno je jeo, komentirao da sam možda mogla malo razrijediti saft...
- I? Jesam li dostojna biti ženom Dalmatinca? - pitala sam ga u šali.
- A teško ti je bilo podgrijati maminu pašticadu... - počela sam se smijati. Nisam mogla dobiti bolji kompliment nego da sam podgrijala mamin specijalitet. Narasla su mi krila kao što dugo nisu... Kada sam mu rekla da je to što jede mojih ruku djelo, bio je presretan jer će sada naš stan češće mirisati po pašticadi i to svježe kuhanoj... :))) Sad se još samo moram odvažiti na pripremanje domaćih njoka - gledala sam je u srijedu kako ih radi. Uvjeravala me da nije teško, ali ona je potpuno rutinirana. Ne zna ni koje količine koristi, sve radi odokativno... Ide Jovo nanovo. :)))

Pa eto, za one koji vole pašticadu, a nemaju recept: