(predavanje o temeljnim načelima timskog rada (Mijo Nikić), objavljeno na web stranicama Centra za duhovnu medicinu u Mariji Bistrici) Slučajno sam naišla na ovaj tekst surfajući googleom i tražeći pojam "empatija" - čini se da se psiholozi još nisu usuglasili što taj pojam točno znači. Ako je točna definicija da empatija znači sposobnost proživljavanja tuđih emocija iz vlastite perspektive, onda imam veliki problem jer tu sposobnost imam oduvijek, a (vjerujte mi) nije dobra zbog vlastita želuca. No, moja psihijatrica (mama) tumači empatiju kao neku vrstu gromobrana, odnosno "kanaliziranja u zemlju" emotivnih udara da ne dođe do sloma. Tuđe se emocije uzimaju na znanje, ali se ne zadržavaju.

Zašto to pišem? Zato jer već nekoliko dana gutam adrenalin do te mjere da me neku večer doslovno zabolio želudac, a to ne želim. Osobito zato jer je razinu adrenalina podigla osoba protiv koje apsolutno ništa ne mogu učiniti jer je moj (pre)veliki šef, a zbog držanja u ruci sedme sile ubraja se među najjače ljude u državi. Na žalost, doživjela sam u dva navrata njegove ispade mentaliteta kamenjara, odnosno primitivizma kakvog je teško opisati... Srećom da je jedan od tih ispada vidio i moj muž jer u protivnom sumnjam da bi mogao povjerovati u moje priče. Dakle moj se izbor svodi na biranje između odlaska iz firme (što je njemu pod kapom nebeskom svejedno) ili ostanka pod uvjetom da isključim emotivnu sklopku i usmjerim se isključivo i samo na obavljanje svog posla. Osobno sam se odlučila na ovo drugo jer sam ipak organizacijski dovoljno duboko ispod njega pa da naša komunikacija može bez problema biti u potpunosti prekinuta. Sa neposredno nadređenima sam u više nego dobrim odnosima, a oni nek gutaju njegovo ponašanje - meni to u životu ne treba... Da pristanem dobrovoljno na mobbing koji mogu izbjeći, bila bih svrstana u kategoriju priglupih mazohista.

Ipak, žalosno mi je gledati kako se zbog takvog "bisera" među menadžerima koji rezultate postiže vojničkom autokracijom iz dana u dan naša firma srozava te odlaze kvalitetni ljudi. Za sada su rezultati pozitivni, no čak i onome koji ima osnovna znanja iz managemanta je jasno da je samo pitanje vremena kada će ti rezultati naglo početi padati. Našeg šefa to nije briga - on ima potpisan managerski ugovor, tada će dobiti otkaz, pa će mu firma morati platiti bajoslovnu otpremninu od koje će moći živjeti još narednih par godina, a da ne radi apsolutno ništa...

Spomenuto predavanje o timskom radu nekako je privuklo moju pažnju jer sam u njemu pročitala sve što naš šef jest, odnosno nije, a što ga svrstava u kategoriju onih koji su uvjereni kako su sami sebi dovoljni te da nitko bolje od njih samih ništa ne može...

Takve poslovice kod nas ne prolaze...


Voljela bih vidjeti onoga tko bi njegovo veličanstvo u to uvjerio...


Ovo je zapravo suština svega i mogla bih od riječi do riječi opisati situacije u kojima se ova tvrdnja dokazala. Osobito dio koji govori o osnovnim pravilima pristojnosti iako sumnjam da ih je ta osoba ikada imala. Mislim da je definitivno izostao kućni odgoj...


Eto ga, glavom i bradom, težak ko mila majka...

Ma neću nastavljati s citatima, tko hoće neka pročita predavanje iako ne znam koga bi i zašto to zanimalo. Negdje sam naprosto morala istresti svoje zgražanje jer je ponekad doista strašno znati tko drži medije u rukama. Mislim da bi mi bilo daleko lakše da neke stvari nisam vidjela. Rekao bi naš bloger deda: "misliš da ćeš ovime nešto postići, utjecati na druge da promijene svoje ponašanje?" Znam da neću, ni ne pokušavam, premali sam kotačić u golemom društvenom mehanizmu... Ali da bih funkcionirala, moram imati nekakav auspuh iz kojeg će izaći svi nagomilani otrovi... Fuj.

Dobro je moj pokojni stric govorio: U božjem toru ima svakojake marve...