Prvo inspiracije ni od kuda, a sada me pere već drugi dan??? To je možda zbog ove temperature, ukočenog vrata i upaljenog zubnog mesa... Ne mogu spavati, a onda mozak mora napokon nešto i proizvesti. Pa ne mogu od ranog jutra do kasne večeri žvakati svoj brak?!

Čitala sam jutros silent i nekako me se dojmila priča o susjedi. Možda naprosto zato jer sam jučer imala pomalo težak razgovor s mamom... Mislim da sam spominjala da mi je mama neuropsihijatar u mirovini, a razgovori sa njom oduvijek su bili posebni. Osim što bi se postotak ljudi koje je pogrešno procijenila mogao svesti na manje od 1%, ona je nama (djeci) pristupala na sasvim osobit način, poštovala naše posebnosti, razlike, razvila kritičko razmišljanje... Uz to, doista ima visoko razvijenu intuiciju, izrazito je senzibilna, te ima neke sposobnosti koje bi se već mogle svrstati u alternativna područja. Iako se bliži 70-oj godini života, rekla bih da pripada prvoj generaciji Indigo djece... No, o mami bih mogla napisati jedan cijeli roman, možda se jednom posebno dotaknem te teme. Ukratko, u našim razgovorima gotovo i ne postoje tabu teme, a da ne govorim o tome da me svaki puta tjera na razmišljanje.

Jučer smo se dotakli priče o emocijama. Počele smo razgovorom o Atosu i tome kako nam nedostaje, sjetile smo se dana kada ga je sestra dovela kući - malena, prestrašena hrpica dlaka velikih očiju i još većih ušiju i šapica. I ponovno smo bile svjesne da su osjećaji prema njemu bili isti kao i prema bilo kojem drugom članu obitelji, a takvo je i sjećanje: intenzivno, jako... Najdraže se nikada ne zaboravlja, čak i kada odu. Tada je mama izrekla misao koja je razgovor odvela stepenicu dalje:
- Nikada više ne bih mogla niti jednog psa voljeti tako jako što sam voljela Atosa...
Sa time se nisam složila. Prije svega, branila sam stav da emocije nisu nešto što je unutar naše kontrole. Koliko se često, primjerice, ne želimo zaljubiti ili trabunjamo o tome kako se nećemo zaljubiti jer bismo mogli biti povrijeđeni, kao da to ovisi o našoj slobodnoj volji? Također sam izašla sa tvrdnjom da je ljubav prema psima (naravno, onima koji vole i imaju pse) slična ljubavi prema djeci - voliš svu svoju djecu, samo svako na svoj način, no intenzitet te ljubavi ostaje isti.
Tada je mama počela govoriti o drugoj dimenziji osjećaja, onoj koja dolazi s godinama. Kada se čovjek približi dubokoj starosti, rekla je, sve postaje mirnije i tiše, pa se tako i neki osjećaji ne mogu više pojaviti. Ljudi osvijeste gubitak, pomire se s činjenicom da je sve oko njih prolazno kao i oni sami, a emotivno se istroše. Polako, ali sigurno emocije nestaju kao i naše tijelo.
- Ali kada bi se meni to dogodilo, istog trena bih umrla! - bila sam uporna, na što me samo pogledala i potvrdila:
- Točno, to je krajnji rezultat. Kada se to dogodi, tada odlazimo...
I dalje nisam bila spremna u potpunosti prihvatiti tu tvrdnju iako mi je odavno poznata izreka da će čovjek prije umrijeti od napuštenosti nego od starosti. Želim vjerovati u aktivno djelovanje na emocije kroz promjene životnih stavova. Tvrdila sam da ako na vrijeme razvijemo zdrav stav prema našoj prolaznosti kao i prolaznosti svega što je materijalno, tada je moguće i njegovati emocije do kraja života. Tu se pokazala moja, još uvijek nezrela kontradiktornost: sa jedne strane tvrdnja da su emocije izvan naše slobodne volje, a sa druge strane vjerovanje da s vremenom možemo naučiti na njih aktivno utjecati.
Pokušala sam iznositi niz primjera iz svog života - aktivno njegovanje pozitivnog stava (iako sam rođeni optimist, pa sa time nisam imala većih problema), učenje o davanju bez ikakvih očekivanja (već godinama ne očekujem protuusluge što u velikoj mjeri oslobađa samog čovjeka i štiti ga od razočaranja) i radosti darivanja (ne toliko poklona koliko svog vremena, pažnje, podrške, nalaženje najveće sreće u trenucima kad ti netko kome si pomogao kaže "hvala") i na kraju, mirenje sa gubitkom (naučila sam na neuspješnim trudnoćama). Također, tvrdila sam da je svakome dan izbor između prepuštanja boli i dopuštanja slamanja do kraja ili mirenja sa gubitkom i razvijanja pozitivnog stava kroz (na neki način) savladavanje životnih lekcija.

Nisam bila uspješna u lamentacijama. Mama je i dalje ostala pri svome - i ona je, kaže, bila takva što je prirodno za mlade ljude, ali biološki starimo, pa tako i naši osjećaji idu svojim tokom. Sve to dođe prirodno, u starosti se na kraju sa time pomirimo...

Ne moram posebno isticati da mi je od našeg razgovora ostao nekakav gorak okus u ustima. Cijelo se vrijeme pitam ima li možda ipak nade da je pogriješila? Osobno ne želim takvu starost ili barem sada nisam u stanju na taj način razmišljati. Moj život se u velikoj mjeri oslanja na emocije - ljubav prema mužu i obitelji, ljubav prema poslu na koji sam se vratila isključivo gonjena emocijama i zato pristala na gore uvjete nego što sam negdje drugdje mogla imati, ljubav prema sredini u kojoj živim, prijateljima, životinjama... Možda zvuči teatralno, ali to jest moj život. Moglo bi se svesti pod nekakvu misao: volim, dakle jesam. Mnogi odbijaju takav stav prema životu smatrajući da će ih zbog toga ljudi povrijediti, da će biti razočarani, prevareni, ukratko - ranjivi. Nisu spremni preuzeti svojevrsni rizik ljubavi. Daleko od toga da mi se nije dogodilo da su neki pojedinci zaključili kako sam zbog svoje emotivnosti priglupa, pa su pomislili da sa mnom mogu raditi što hoće. No, često nisu bili svjesni toga da je na mojoj vagi ogromno težište stavljeno na koristi koje imam od emocija, a da samim time gotovo neutraliziram gubitke i slomove. Naime, za mene bi daleko veća šteta bila da se ne prepustim emocijama nego kada zbog njih dobijem po nosu. Naravno i da imam mjeru - ma kako zvučalo sve ovo što sam napisala, ipak sam savladala i lekcije o umjerenosti, prilagodila se društvu u kojem živim, naučila izražavati emocije na način koji će drugima biti prihvatljiv... No, svaki pozitivan osjećaj mi daje poseban začin životu, hrani i jača moju vitalnu energiju. Od emocija negativnog predznaka, a osobito onih čija je vrijednost nula u svih ovih 30 godina nisam imala apsolutno ništa osim gubitaka.
Sa druge pak strane, mama vjerojatno ima pravo - da tako ostane i u starosti, možda bih završila u ludnici jer ne bi postojao način da se pomirim sa odlaskom...

Kompliciram i trabunjam, vjerojatno zbog temperature... Htjela bih danas na posao, ali još uvijek nisam sigurna. Moram i vratiti neke dugove... Da završim citatom kojeg mi je mama često ponavljala kako bi me utješila u mislima o starosti. Riječ je o natpisu na nadgrobnoj ploči Jean Valjeana iz romana "Jadnici" Victora Hugoa: