Jednom mjesečno mi je slabo, a to je dan kad plaćam račune. Nevjerojatno kako je lako trošiti - čovjek ni ne zna kuda su mu otišli novci. Upravo imam psihičke pripreme jer mi je slabo već od samog logiranja na svoj račun. Režije i slični tekući troškovi poput rata kredita još i nisu toliki problem, ali kad vidim kakvo mi je stanje i što mi (ne)ostaje za potrošnju, pada mi mrak na oči.

Gledala sam neki dan na televiziji prilog o ženi koja ima svoju agenciju u kojoj ljudima pomaže u planiranju i organizaciji kućanstva, pa razmišljam da iz čiste zafrkancije pokušam sama sebi izraditi organizacijski plan. Zapravo i nisam sigurna koliko bi to bila zafrkancija, a koliko bi mi tako nešto doista bilo potrebno. Nakupilo se toga - neopeglanog veša, neobrisane prašine, neispunjenih obećanja, pa i neplaćenih računa... A bilo je i nagomilanih frustracja koje smo muž i ja "u hodu" ovih tjedana rješavali. Dakle, to je i odgovor na pitanje kako nam je u braku, imali smo (barem pretpostavljam) zajednički PTSP. Život nam nije loš, daleko od toga, možda je i bolji nego prije, ali primila nas je nekakva premorenost, nervoza, općenita i ne sasvim definirana bezvoljnost. Kad bi me pitali što mi je, nisam nalazila pravi odgovor, kao što ga i sada nemam. Ni sa njim nije bitno bolje... Zatvorili smo se u svoje čahure i svaki na svoj način pokušali pregristi tihu krizu.

Iskreno, pojavio se jedan osjećaj koji nisam očekivala - strah. Ne mogu mu točno dati ime, konkretno se izjasniti čega sam se prepala. Recimo to ovako: godinama slušam priče o brakovima, ali nikada ih prije nisam doživljavala na svojoj koži. No, otkako smo se vjenčali sve proživljavam u prvom licu. Loše mi je kad slušam sve mračne lamentacije bijesnih supruga čiji muževi na njih ne obraćaju dovoljno pažnje, koji ne razumiju kako je teško raditi i podizati obitelj... A onda dođu i one priče o ljubavi i zaljubljenosti... Pa još i pročitam post o blogerici koja je još uvijek, nakon sedam godina, strasno zaljubljena u supruga pa joj lete leptirići u trbuhu. Htjela - ne htjela počinjem se pitati je l' sa mnom i sa nama sve u redu? Nama više ne lete leptirići, ali znamo da jedno bez drugoga ne vidimo budućnost. Pisala sam već i prije o tome, no ovih sam dana po prvi puta sumnjala u ispravnost zaključka da je brak daleko više od leptirića...

Kao što to obično biva, imala sam bliske susrete sa ljudima koji su posljednjih godina kod mene proizveli leptiriće kratkog vijeka. Kao da sam bila namjerno dovedena u situacije koje će me natjerati na razmišljanje i pružiti mi pravi odgovor. Gledala sam njihova lica, slušala što govore i shvatila kako ni jedan od njih nije osoba koja bi mi u kompletu odgovarala kao što je to moj dragi. Svi su oni tek njegov blijedi odraz u mojim očima... I morala sam se osmjehnuti kad sam shvatila zašto su mi ti leptirići uopće poletjeli iako sam u sretnoj vezi: svaki od njih imao je točno jednu, najviše dvije osobine koje moj dragi nema, a voljela bih da ih ima. Tako jednostavna računica da jednostavnija ne može biti. No, podjednako jednostavan, no neizmjerno dragocijen je bio i odgovor - samo je jedan koji ima 98% od svega što mi je u životu potrebno i samo je jedan koji me voli takvu kakva jesam, sa svim mojim manama. Ni jedan od onih koje znam nije me vidio sasvim slomljenu ili u napadajima bijesa i razmaženosti ili neodlučnu, odnosno u svim onim stanjima koja nisu za javnost. I uza sve to, pristao je da sa mnom stvori obitelj i ostari... Iskreno mislim da nema tih leptirića koji bi na svojim krilima izdržali sve naše mane.

Bio je i jedan trenutak koji nikada neću zaboraviti i tada su, čini mi se, svi moji strahovi i dvojbe pali u vodu. Prije par dana kada me primio PMS u punom sjaju i kada me strah praćen svojevrnom krivnjom sustigao žešće nego ikada, on je došao po mene. Sjedila sam na zadnjem sjedalu jer je i prijatelj bio sa nama, mučena razmišljanjima trebam li o svemu sa njime razgovarati... Naši su se pogledi sreli u retrovizoru, zagledao se u mene i osmjehnuo. Sjećate se kada sam pisala o pjesmi koja nam je svirala za prvi ples? "Ako nas tužne jutrom probude, i srce stisne se od nevoje, ja čuvam nešto za tebe - pogledaj u mene... Moj lipi anđele, pogledaj u mene, ako nas tužne jutrom probude ja čuvam osmjeh za tebe". E pa bilo je upravo tako... Buđenje prave istine koju sam u jednom trenu izgubila iz vidnog polja. Taj osmjeh je bio upravo pravi odgovor koji mi je bio potreban...

Opet sam se raspisala, rekao bi ovaj moj - primila me patetika. No, zato vam i nisam odgovarala na komentare. Trebalo je sažvakati stres na poslu i stres u kući. Jutros napokon imam dojam da možemo normalno nastaviti dalje. Vrijeme je da stisnem zube i platim račune...