Jučer, na Uskrs, je umrla baka. Bila sam zahvalna Bogu što joj je skratio muke jer već duže vremena nije imala ništa od života. Živjela je u svom svijetu, ničega nije bila svjesna, a njezina težina se svela na manje od 30 kilograma... Na sreću je umrla mirno, naprosto je usnula...

Ne, ne boli me njezina smrt, ali me boli nešto drugo... Moja baka je u drugom svjetskom ratu izgubila više članova obitelji (majku, gotovo svu braću i sestre) i od tada se izjašnjavala kao ateist. Na svaki pokušaj razgovora o vjeri, postavljala bi isto pitanje: "Zar bi Bog mogao dozvoliti takav pokolj, ubojstva i mučenja tolikih nevinih ljudi? Ako postoji, gdje je tada bio? Kakav je to zao Bog?". Bila je u nizu onih kojima su ostavili tijelo na životu, ali su ubili vjeru... Izričito je tražila sprovod bez svećenika i dužni smo poštovati njezinu posljednju volju. Kada je mama rekla da bi netko trebao govoriti na sprovodu, bez dvoumljenja sam se javila. Učinila sam to instinktivno, sa nekim čudnim osjećajem u srcu...
Glavom mi je prošla misao da Bog uslišuje svaku iskrenu molitvu, da je uslišio brojne moje te da će to sigurno učiniti i ovoga puta. Nešto mi je reklo da moje riječi, odnosno riječi svakog iskrenog vjernika mogu nadomijestiti svećenikov blagoslov, osvijetliti bakinoj duši put...

I sada sam se našla pred teškim zadatkom... Još danas bih trebala sastaviti tekst, a riječi mi nedostaju. Osjećam da moraju imati pravu snagu, a ne znam od kuda bih započela. Čini mi se da je to najvažniji tekst koji ću ikada morati napisati, a od jučerašnje sigurnosti u sebe mi nije ostalo gotovo ništa...