Prije svega želim svima zahvaliti na zagrljajima i podršci. Pjesma koju sam napisala možda je ipak mračnija nego što se doista i osjećam. Odraz je sjećanja, emocija koje su tražile način da se izraze. Morala sam to napisati, naprosto sam morala nekako sročiti In memoriam svemu što sam prošla.

Ne pišem stihove često, dolaze ovisno o stvarima koje me duboko dotaknu, a nije sve u životu lijepo. Ipak, nisam zato izgubila svoj optimizam. Moje pjesme su slike, uhvaćeni i zadržani trenuci od kojih su neki imali svoj epilog, a neki ne. Moj dragi je primjerice ostao, a bol ipak prolazi i ustupa mjesto pitanju: što dalje možemo (i ako možemo učiniti) da se spontani ne ponove.

Ostavila sam neke svoje tekstove na siteu "Pisaća mašina" (www.cip.hr/pm). Čitajući komentare i djela drugih autora, pomalo mi se smrklo. Iz totalne destrukcije i kaosa u poeziji, jasno se vidi u kakvom vremenu živimo. Što su stihovi nerazumljiviji i što je manje rime i plastičnosti, tim je ocijena viša... S obzirom da je poznato da svatko tko piše bilo što (pa tako i blog) na taj način izražava sebe i svoje emocije, pitam se kakvo će tek biti vrijeme koje dolazi? Nekada su mračnim zvali Srednji vijek, no meni se čini da će biti još mračnija nova era... Uništi, razori, spali... Jeza.

Ja ću ipak ostati vjerna rimi, pa makar je ne koristila u klasičnim formama. A teme sigurno neće uvijek biti ovako teške... Za to ću si morati i malo organizirati život: srediti zaostatke koji me muče, izvaditi zub (što već tjednima izbjegavam), napraviti pretrage...

Iza kiše doći će sunce, a proljeće je uvijek vedrije. Ipak nisam Sergej Jesenjin, pa neću pjesmu napisati svojom krvlju i onda se obijesiti. Iako trenutno iscrpljena, još uvijek nisam depresivna, samo malo tjeskobna (a rekao bi moj brat: bilo bi nenormalno da nisi nakon svega što si prošla).

Pusa svima i još jednom veliko hvala.