Hormoni daju sve od sebe...


Mojoj nerođenoj djeci

Hladna bolnička soba
U ustima okus peperminta
Baca me u bunilo koktel apaurina.
Održavaju me budnom:
Vaše ime, godine, krvna grupa;
A sve je kao u snu, buncam ko od dobrog vina...
Iz utrobe mi doktor ostatke grebe
Stanice što trebale su biti moja djeca
Dvije nerazvijene gastacijske vrećice
Dvije moje nesuđene, malene srećice...
Ali bunilo je jače od srca koje jeca.
Stišćem ruke sestrama, osjećam oštru bol –
«Još malo» govori mi nakaza u bijelom,
No sve mi je svejedno, što hoćeš radi s tijelom.
Ionako sam znala da umirem bar jednim dijelom...

«Gotovo je, bili ste hrabri»

Krvarim ostatke, porađam svoje snove,
Vrele mi suze vlaže suhi obraz,.
U duši gorak dokaz da je pakao na zemlji
Vrištim stisnutih usta, ne mogu priznati poraz.
«Zašto daješ onoj koja neće,
a uzimaš tamo gdje goruća je volja?!
Zašto dozvoljavaš da tako strašno peće?
Zar mogu voljet više?! Od dobre bit još bolja?!
Čime ću bar jednu dušu zaslužiti..?»

Ali On šuti. Molitva je ostala po hladnoj sobi kružiti
Kao avet, traži one što mi nije htio pružiti
Zove moje nerođene blizance,
Sestrice ili bratance,
Moje malene mrvice...
Prokleti smrad sukrvice...

----

I ponovno ta ista bolnička soba
U ustima mi ponovno okus peperminta
I sve se na ovom svijetu kreće
Umire se i rađa, al iz moje utrobe neće...
I ponovno neće...