Jednom sam gledala prilog na televiziji o terapiji glazbom. Neki psihoterapeut već godinama ljudima uspješno pomaže pomoću glazbe... Sjećam se nekih uputa (poželjno je da je čovjek u vrijeme terapije sam :)):

Dalje se ne sjećam...

Mama mi je pričala da sam u djetinstvu jako trzala na pjesme koje bi mi se sviđale. Kaže da joj je to znalo biti neizmjerno smiješno - recimo, ne jednom se dogodilo da sam plakala ko kišna godina, a ako bi u tom trenu sviralo nešto po mom ukusu, odmah bih prestala plakati i počela plesati...

Nikad nisam imala posebno omiljen bend ili pjevača. Naprosto mi pjesma odgovara ili ne - rijetko pamtim imena izvođača i nazive. I nisu uvijek iste pjesme na mom "jelovniku", sve ovisi isključivo o raspoloženju, pa tako i potrebi za "glazbenim dopingom". Često nema veze sa tekstom, barem ne cijelim već određenim stihovima, a prije svega sa ritmom i melodičnosti. Nikada u mom odabiru nije bio techno ili metal - ti ritmovi mi izazivaju agresiju, a toga imam u životu i previše.

I sad sam nabila slušalice...

Naravno da nisam potpuno ok (nadovezujem se na neke komentare iz prošlog posta). Nakon svakog događaja koji čovjeka potrese postoji period žaljenja, javljaju se tjeskobe, prisilne misli... Vodim i ja svoje bitke. Moja terapija su ovaj blog, glazba, a mama je ionako po struci neuropsihijatar, pa iako je u mirovini, dobro dođe (mama i psihijatar u jednoj osobi - vjerujte mi, savršena kombinacija za današnja vremena). :)

Stalna na tom svijetu samo mijena jest...