Walking with Satie

ponedjeljak, 28.02.2005.

Underworld

-*-*_*_*-*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_

Poznavala sam je jednom, potpuno površno, bilo je to vrijeme Trainspottinga
i Paklenog Šunda. U svojim svjetovima osjećali smo se glavnim protagonistima
životnih filmova s istim naslovima, ispali s ekrana svakodnevnice, nekog života
u provinciji, ispali iz djetinstva pred nepoznate sebe u pubertetu godina,
ogromnih očiju, jezika do podova.


I disali smo- ubrzano, s ritmom u rukama, nogama, glavama- disali megalomanski.

I sjećam se njezinih položaja ruku, niz koje su kapale kapljice vječite zaleđene šutnje.

Bila mi je enigma kroz koju sam gledala rengenski,

ispod kojeg sam vidjela isto ubrzano disanje.

Vidjela zid.

Dijelio ju je na dva dijela: šareni zid s vatrometom koji ga pokušava srušiti.

A onda je nestala, zaplovila- vatromet je srušio zid.

U utrobi svijeta našla je svoje mjesto pod zvijezdama, negdje tamo.

Ne vidim je, ali zato čujem njezine misli.

Sasvim slučajno.

Kao da slučajnosti postoje.

nedjelja, 27.02.2005.

triptih + 1

Otvaram putove srca i prelazim preko mostova sa svih strana.

Gledat ću kolapsiranje sreće kroz zvijezde.

Ne mogu izraziti osjećaj koji me prožima,

ostaje u meni kao udubina kroz koju se samopromatram,

riječi začete u njoj, zapele za nepce, ne žele van.

Sinoć je počelo odleđivanje mog sakralnog srca,

i osjećaj prepoznavanja sa svime i u svemu.

I ne mogu disati od uzbuđenja, slani ocean prokapio kroz dlanove

dok smo se gledali kroz pokrete i glazbu.

I prostor koji obuhvaća i zgrušava naše postojanje u cjelinu koja se širi.

I čovjek sa strane, iz prošlosti koji govoreći o sebi govori o svima nama.

Koji dio mene je u svima vama ?

Koji dio posjedovanja se lomi i postaje prihvaćanje bez očekivanja?

I prah leptira, i naranča na vrhovima usana.

Sinoć je sve bilo kako treba i drugari, i piva, i ples u tami,

sa srećom ispod kapaka, sa vrećama sreće ispod kapaka.

I danas čaj s pjesnikinjom i drugarima

i riječi uzete da bi mi se vratile- srce napokon odleđeno.


Katapultirani svemir kroz srce mi vreba :)

I osjećaj sreće nadnaravno stvaran, a zapravo nema razloga.

Zapravo bolna sam od količne isplesanog sinoć, u plesu je kozmiči orgazam tijela.

Osjećam se fucking orgazmično.

jupiiii:)

subota, 26.02.2005.

TEMPORARY OUT OFF

Ostavljam ti natuknice za samostalno čitanje izvan vremena, i ne pitaj me zašto, ni kako jer to je tako, tako se osjećam i moj srce se zaledilo. Najbolji drug mi je apsurd, i kolutave oči koje se prestrojavaju s platna na platno.Trebala bih biti negdje drugo, netko drugi: upravo bih trebala biti ja, ono što jesam ovaj tren: život usukan u samog sebe.

I piva.

Noćas sam ispijala pivu. Svijet je postao točka, mjesto ispod asfalta kojem ne znam ime.
Nedorečenost su nadoknađivali pokreti tijela, skokovi u zrak, vibracije, i žice u rukama nepoznatih prstiju, žarulja pregorjela, slike u tami, bljeskovi bez reda, riječi za novine, koncert za pamćenje.


Noćas sam se probudila kao netko drugi- između skokova, na pola puta između neba i zemlje.


A sad idem pronaći pivu i drugare, negdje su gdje je SKROZ drugačije.

četvrtak, 24.02.2005.

Superhuman

Ocean u meni pritišće da provali kroz uska vrat,

a ruke raskvašene bojama tišine

bacaju se kroz glatkoću neba.

Reći ću ti tko se.

Promisli na prodrmane svjetove

koji padaju u uvali bešumnih zavođenja

Još jače

Mogu se vidjeti semafori otupjeli od zurenja u noć

koja hlapi pod otiscima razrezanih jagodica, i crvenilo

se prelijeve preko prozora,

i vrijeme je crveno.

Reći ću ti tko si.

A ti odnesi divlje lupanje

zamaskirane taštine

jer mjesto njezina rođenja

nije nepomičan grad

koji obavija skliska samoća.

Ona cirkulira njekanjem istine

smrznutog horizonta

i uvijek postoji

posljednja istina iza istine koju

skrivaš.

Reći ću ti tko si.


Utrni svoje pokrete.

srijeda, 23.02.2005.

To bitno, or nebitno

Kad ne bih htjela napraviti nešto što se od mene tražilo iz nekih sasvim nepoznatih razloga, možda samo zato, što sam zapravo imala toliko malo godina da sam se samo htjela igrati, a ne učiti definicije, pamtiti note, raditi pokrete prstima, osjećati žicu pod noktima, osjećala bih u središtu sebe stanoviti osjećaj nelagode.

To je ono što osjećam kad ne želim nešto napraviti, ali me osjećaj odgovornosti prisiljava da mi se po glavi konstantno mota misao o tome kako bih to upravo trebala napraviti, a meni se upravo revoltirano ne da upravo jer moram...i zapravo umjesto da to napravim, uvijek sam odgađala izvršenje zadanih zadataka sve dok me vrijeme ne bi prislilo da ih napravim....






A kad sam malo narasla, nastavila sam s istim obrascom ponašanja, s istom nervozom u dubinama.



A onda sam još malo narasla, nervoza je kulminirala, baš u vrijeme mojih tinejdžerskih dana, i sa sobom dovela osjećaje tjeskobe i depresije.



Nakon toga sam još malo narasla, i još uvijek nisam odustajala od obrasca ponašanja. Sve do trenutka dok ta nervoza ne bi kulminirala do najgornjijih granica moga uma prijeteći da napravi shut down sistema.


A onda sam se dosjetila: i umjetno napravila shut dan sistema.


Od tog nekog dana, zapravo od više tih dana, jer dani su proces, stvari u svome životu sam počela dijeliti na dvije grupe:


1.bitne stvari

2.apsolutno nebitne stvari







I zapravo lažem kad bih rekla da sam uspjela nebitnosti izbaciti iz svog života, ali trudim se i dalje mijenjati pristup prema njima, i mada me još uvijek diraju u određenim trenucima, smatram ih nebitnim i ne želim da određuju moju putanju prema Suncu u sazviježđu Sirijus, prema glaksiji apsolutne praznine i punine.



A jednog dana ću stići.....


Kad se vrijeme raspukne poput zrele lubenice


I kad se naše misli preliju preko obzorja u


neke nove svjetove bez imena.


I jednog dana srest ćemo se


i nećemo znati


od nas dvoje koje je koje.


Satie raste?

utorak, 22.02.2005.

Olas del Sal

U bilo koje vrijeme bilo kojeg odjeljka zrcale se kapi

nutarnjih briseva, kapljice ostavljenje

za proljeće-ljeto, kolekcija Sunce.

I moram udariti pod - MORAM!

Želim se tjerati na buđenje: probudi se, probudi se, probudi se

I zapravo: prije petka ; moram se probuditi, moram.


Spavam ispod površine ceste, ispod asfalta, zakopana u vlastite korake

koji stoje udubljeni u promatranje praznine ispunjene bukom svijeta.

Pitam te: Koliko još ima do buđenja?

Kažeš: ciglih 7 sati

Vrijeme curi - cijelu vječnost.

Kad smo navili satove?

Koliko još ima do buđenja?

Koliko?

Kažeš: Kad poželiš probudit ćeš se.

Probudi se, kažem sebi i ništa se ne događa.

Koliko još ima do buđenja?

Koliko?

nedjelja, 20.02.2005.

Tatuage bleu

Kad ispunim nozdrve tobom, to je nalik moru ispunjeno solju,

i noćas svoje prste kad bi mogao provući kroz moju kosu.

Ali noćas se provlače meridijani i paralele istoka.

Na našim plećima diše sunce sutrašnjice,

i tvoji prsti stiskaju tvrdoću okruglosti -na istoku.

Sunce je staklo, miljama daleko mi se ogledamo: jedno za drugim:

Vidim te, dok žmurim u mraku.

I opipavam bilo tvoga srca kako kuca u mojoj utrobi- ovu noć, sve noći

dok se ne nađemo na istom kontinentu istog mora.

A nalazimo se svakodnevno ispod vjeđa

dok se igramo brzim okretima očiju:

Ti si noć- ja sam dan.


Vrijeme curi 7 sati razlike.

petak, 18.02.2005.

teko tako..

Moje radno vrijeme je tek zavrsilo, a novo počinje za tocno 3 sata i 40

minuta.. hahaha

Ujutro cu biti divno razdragana, mila, pažljiva i savršeno koncentrirana,

kakav se inače na poslu mora bit...

Osjeća li se ironija? Osjeća? Ma ne, u nedostatku sna meni je sve

smiješno, i onda se jako jako

smijem, kao sad, hahaha:))))

I naravno, za ovo produljenje neću vidjeti ni kune hahaha

(to je najbolje) (jebo pare- trenutno)


No, da se pozabavim bitnijim pitanjima:

Spavati il ne, spavati ili ne, spavati ili ne....zzzzzzzzzzzzzzz????



O da, odoh spavati, a ujutro ću umjesto fete meda i muslie,

pojesti vrećicu kaFe :)

srijeda, 16.02.2005.

Deep trouth

Guta me svakodnevica

Moj grad su progutali automobili.

Postaje mi usko na ulicama- klaustrofobično.

Siječem zrak nožicama, i iz zapuha kradem kisik.



I dišem- za sve one dane kad progutana svakodnevicom, šćućurena

u želucu dana, držim dah.



I bole me pluća, roniti na dah, kroz život, ne može se dugo. Tek toliko

dok pritisak tlaka ne pređe lagano crvenu liniju, a u našem grlu

ekplodiraju svjetovi nekih drugih svjetova. I pred našim očima

narančasto naranče torpediraju oblake.




Bacam olovo, i izranjam...

Dišem, dišem.....i zadržavam dah, do sljedećeg zapuha, negdje u noći!




Moj grad su progutali automoblili- postaje mi usko, klaustrofobično.

utorak, 15.02.2005.

Five tango sensations

Nakon dugo vremena plešemo opet ja i Astor, Piazzolla mu je prezime,

onaj čiča s harmonikom u ruci, plešemo tango, jedemo domaće masline

s komoračem i maškaravamo se u klaune vlastitih misli.


Prvo sam ja harlekin jučerašnjice, pa on pantalone sutrašnjice.

Oboje smo prava Comedia del'arte.



Kako večer odmiče, naše nacrtane suze, i nacrtani smjehovi oživljuju i

mi se predajemo u zanosu našim snovima.



Priča mi o crno bijelim tipkama i rasporedu prstiju, i dok on svira,

ja plešem za njega, gipka sam, izvijam

tijelo, bokove, ramena, pravim nemoguće pokrete,

i njegova muzika oživljuje kroz mene, kroz oblik i

pokret.



Malo pričamo, ali dovoljno da si kažemo sve što smo si htjeli reći

satima, godinama, stoljećima.



A onda se držimo za ruke dok nas harmonika promatra sa stolice.


Smijemo joj se.



U našim očima blješte Oceani koje smo potopili šutke.

Sublimiramo se na dodir. Dodir je SVE!



Bez riječi, molit ću, bez riječi- osjećam.

Treba mi kadin za pretočiti se, bez riječi, u vjedro svijeta.



Nakon dugo vremena plešemo opet ja i Astor, Piazzolla mu je prezime,

onaj čiča s harmonikom u ruci, plešemo tango, jedemo domaće masline

s komoračem i maškaravamo se u klaunove vlastitih misli.

Prvo sam ja harlekin jučerašnjice, pa on pantalone sutrašnjice.

Oboje smo prava Comedia del'arte.




Toliko toga bih mogla reći, toliko toga...noćas!

nedjelja, 13.02.2005.

Plane Tiger

Sjecam se jednog dana u kojem pamtim najsitnije detalje:
poput izlaska iz stana, koračanja preko ceste, prolaska kraj stabala, između redova kuća, broja svojih koraka, mirisa ugažene trave i zvuka u ušima: koračala sam i slušala Cowboy Junkies, i Blue Moon je bio na konstantnom repeatu....

Blue Moon je valjda bio u tom trenu najbolji odraz onoga kako sam se osjećala. Sada slušam C.Twinse, album: Tyni Dynamine- Echoes in a... i osjećam se upravo identično tom danu.



Danu obilježenom crno-bijelim svijetom iz kojeg se prikrada pritajena tuga, a boje iskaču iza uglova kričavo snažne i dijele me na dva dijela:


mene u boji, i mene u negativu.


Ponekad mi se ne bira koja od te dvije ću biti: puštam se da prevagne:

Ravno do dna! Uz vatromet !

juhuuuu huuuuu :) Stand up, get up, don't give up the fight.

subota, 12.02.2005.

Stop walking-dance

Balansiram između astrala i mentala
I snovi koje sanjam: plaše da se ne ostvare.

I zato plešem.
Da razbijem strah sinoćnjeg letenja.


Satie pleše zatvorenih očiju.

petak, 11.02.2005.

Aliteracija pokreta

Prsti su mi mekši od pulpe jagoda, od srca svemira. Prebirem tipke nečujnom tišinom noći, i saznajem da u dubini zemlje zakopano moje srce čeka na pokret. Stopala pulsiraju u ritmu svemira, i svrbe me tabani- je li vrijeme za pokret?


Znam- dogodit će se jednog dana, skoro, iznenada, i ne znam hoću li biti spremna.
Nije važno, prisvajam dogmu da je sve kako treba, da sve bude kako treba- osjećam svijet koji se rola u finim nitima.


Svijet, u kojem čekam, rasukavam i sasukavam iznova, i iznova.

Osjećam da ujutro probudit ću se drugačija.

Odlučujem- probudit ću se drugačija, drugačija, drugačija.






I netko će me zazvati i ja ću krenuti.

Krenuti prema gradu u kojem zvonici pozivaju da skočimo s njihovih horizonata ravno na meridijane pokreta sve dok ne prokližemo u nove svjetove drugih svjetova.


Udišem mirise sunca i slutim proljeće ispod kože kako buja poput mahovine.


Osjećam- probudit ću se drugačija.


Odmorna?



(moram slušati Cocteau Twinse sve do u vječnost, moram slušati C.Twinse sve dok ne nestane sunca, svijeta, struje, svjetla, mene- tako se osjećam kad ih slušam, neopisivo blaženstvo ushita, osjećaj nesavladive ljubavi prema svemu i svačemu- osjećam se kao vatromet)

četvrtak, 10.02.2005.

hoover eat my music

srijeda, 09.02.2005.

Netko, tamo, negdje

Postoji netko tko me gleda iza prozora, ulazi mi kroz uši, i neznatno kroz oči, otkriva moje riječi, izgovara ih umjesto mene o meni, kroz mene, a zapravo mimo mene, i zna sve što ja znam, i zna da je kiber veliko selo.



Povlači se granica, i u 3 ujutro moja mašta buja, prelazi okvire tame i plazi prema svjetlu koje viri ispod vrata, dok moje tijelo ustreptalo od iščekivanja osluškuje i stoji okamenjeno nasred oceana samoće:



-to su tek tvoje misli, čekaju te iza vrata, ispod jastučnice svjetla, otvoren prozor- spremna za skok, oblaci su dovoljno omekšali losionima svakodnevice- zaleti se i skoči.



ne mogu, paralizira me mašta- ona buja, gledala sam previše horrora, previše, previše čitala...Moja mašta, u 3 ujutro buja.



- to su tek tvoje misli, čekaju na te, iza hiperprostora praznine, otvori vrata, uzmi zaleti i skoči, skoči, skoči...



I Satie, skoči, otvori vrata, i odleti kroz prozor- ravno u svoje snove meke od losiona svakodnevice.



Vidiš, i nije bilo tako strašno skočiti, tvoje misli su tvoje, ispod vrata, u jastučnici svjetla uvijek za tebe spremne.


I za tebe, i za tebe, i za tebe


I tebe?


Da, i tebe!


A mene?


Aha! I tebe!

utorak, 08.02.2005.

I hope you're happy, where ever you are, Don Juan

Putovala sam gradom, i srela ljude, bilo ih je dosta.


Došlo je doba godine kad se skidaju lažne maske i kad se vraćaju prava lica na glavama ljudi.


Ja i Lynch pili smo kafu, i promatrali bljeskove iskrenosti na usnama onih koji su prolazila.


Ljudi sa svojim licima-ljudi sa svojim smjehovima-bezrezervnim iskrenostima.


Ljudi-sami i smješe se, mašu prolaznicima i plešu po ulicama.


I ja sam nosila svoje lice-jednom- bilo je slično maski koju nosim cjelogodišnje.


I on (moj tadašnji, op.a) je nosio svoje lice, zamijenjivši cjelogodišnju masku mirnog čovjeka licem Don Juana himself - samo ja nisam znala da njegovo pravo lice izgleda tako- upoznali smo nedugo iza dana skidanja lica i vracanja cjelogodišnjih maski, i zapravo nisam imala priliku saznati, prenaivna, preneiskusna za procijeniti.



Sve do
Večeri u kojoj smo ispijali vino
Večeri u kojoj sam ja bila ja
Večeri u kojoj je Don Juan


osvajao srca djeva u plavim haljinama bez krinolina.



I od tad, skidam masku samo pred Istokom, kad Istok dođe istočno jer Istok je alfa i omega.


I od tad ne idem na grupne maskenbale, posebno organizirane, s plaćenim ulaznicama.


Posebno se organiziram, kad Istok dođe, onda sam ja principesa, a on princ na bijelom konju,
zapravo crvenom, i zapravo sam ja na konju... ah, ta moderna vremena:)

ponedjeljak, 07.02.2005.

u naslovu

hvatam slike u naslovima, tražim ih preko tražilica, nedostaje mi moje lice...prepoznajem ga u usputnim kafama ljudi sa slika nepoznatih mjesta, prepoznajem se u njihovim ovlaš dodirima, nespretnim pogledima, pokretima- i znam sve sam to ja, svi vi - svi mi smo isti u nasem mehanizmu plesa oko osi, vrtnje prema istome i drugačijemu koje se svede na jednoznamenkasti pogled prema istome horizontu, netko prije, netko kasnije - gleda - isti je osjećaj bliskosti prije ili poslije, pa što bismo čekali?



Gledam- kako da se vidim
Gledam- kako da vas vidim
Gledam- iznutra i na vani
Sve je isto i potpuno različito.
Purpurno i zeleno.


Zapravo totalno šareno.


I zašto se ne bih smijala, upisala u tražilicu smijeh ili ga naručila preko telefona, mobitela, neta- kreditna kartica dovoljna je.


Smije mi se Picasso, Degas, Monet
Kadinsky i Stovoda (Hunderwasser) mi pružaju dlanovima okrenut svijet


I zašto da ne igram, zašto da ne plešem?


Pleši i ti


Dobro je!


(tanananana-tralala- zatvori oči, možeš li vjerovati da smo na Zemlji, ti i ja?)


Zatvori oči!


Dobro je!

nedjelja, 06.02.2005.

I wish...

Znači li to da bi rukometaši sad bili u depresiji da su dobili finale?
Znači li to da moja trenutno najveća želja da ujutro mogu spavati dok me ne probudi dokoličarska naspavanost bi se pretvorila u tragediju kad bi mi je netko i ispunio i kad bih doista mogla ostati spavati, a ne se dizati, kao što ću se dići?


Imam li ja doista dovoljno godina za postavljati ovakva pitanja?


Sekvenciraju li se moje misli s određenom svrhom?


I kao što se ljubav množi dijeljenjem, tako se i želje množe- ko zečevi. I bježe ti pod prstima, ne možeš ih uhvatiti, a kad jednu i uhvatiš ona stvara tisuće novih i tako u beskonačnost.


Želim otići u Japan, upoznati Zena budizma i s njime pričati o Mjesecu šutnjom.
Esencija razumijevanja je kad s nekim šutiš i pričaš više nego kad pričaš riječima.


I stalno si ponavljam: esencu- ekstrakt misli- život bez želja.


I stalno želje se množe, pa se dijele, umiru, rađaju se nove.





Ako snijeg ne pada u mom kraju, kako da prepoznam zvjerku-želju koja mi ne treba.


Moja želja je: nemati želje, i naravno želja za znanjem (jesam li već rekla da jedna želja rađa drugu?)


E, i da, želim svima sve ono što im je potrebno, a sami ne znaju da im je potrebno (da,već sam rekla da jedna želja rađa drugu, ali nisam rekla da rađa i treću.)


Jasno?


A jel jasno i da želim otići u Japan, zapravo na istok, bilo gdje, samo bliže istoku istočno...


(opet)

Jasno?

subota, 05.02.2005.

Kad se stvari slože

Kad zamišljam tvoje ruke, i pogleda, i tijelo koje pravi okrete- osjećam samo ushit.


I postoje trenuci kad se taj ushit utiša i mi se osluškujemo s drugih strana zidova s čašama na ušima.


Tad ne shvaćamo da smo i to mi, i da zaboravljamo da su puzzle
sastavljene i od kompliciranijih dijelove.


Zašto bi sve uvijek moralo biti jednostavno?




Imam dovoljno riječi:

Kako ti je ime?

-Ne sjećam se.

Opet si zaboravila?

-Ne znam, ne sjećam se.

Gubiš kontrolu?

-Samo kad se kontroliram.

Sjećaš li se The edge?

-Sjećam se granice.

Sjećaš li se kako misli bride pod prstima tišine?

-(O)sjećam-tvoje penjanje, stajanje na vrhu tornjeva i poljubce prije nego su padobrani postali naša krila za tu noć.


Daj da ti copy- pejstam malo poljubaca za ovu noć :



:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*


Je li dovoljno?

petak, 04.02.2005.

miles and miles a squer

Zadnjih dana imam divne lucidne snove, snove kakve nisam imala već neko vrijeme.
Sanjala sam da me hvata čovjek, čovjek- zec, bio je brz i nevjerojatno divno čudan.
Sanjala sam da sam imala priliku za bijeg, a nisam pobjegla od čovjeka koji me hvatao. Bio je snijeg.
Sanjala sam i nju.
Pisala mi je.
Popila je 4 tablete. Sad čeka.
Ima vezu u bolnici.
Tamo je to ilegalno.
Rekla je da ne boli.
Rekla je da se boji.
I da nije vrijeme.


Nisam je pokušala odgovoriti jer ona zna što mislim.
Htjela sam poletjeti preko oceana, preko svih udaljenosti.
Držati je za ruku, dok tuga ne iskrvati kroz prepone boli.
I vidim sebe kako pokušavam ostati sabrana dok ne ode na poslijednji počinak- u mome snu, čas je dječak, čas djevojčica- i morski pas koji ih napada, a ja gledam i nemoćna sam, moje ruke nisu vesla, ja nisam delfin, nemam peraje i nisam bila uporna na plivačkim treninzima kao djevojčica kratke kose.

I borba.

Čekam trenutak, kad će mi tijelo zadrhtati na riječi: gotovo je.


I sad, ja se bojim, čekanja, zvonjave telefona, iščekivanja.


Ali, ona se boji i više, i moj strah prema njenome je tek sudar leptira

sa žaruljom.



Pod prstima osjećam mulj s obala Mekonga, i zamišljam noć kad je moja

put vrućinom topila sve nervoze.



Imala sam 17, bilo je ljeto, zvijezde su padale ispod horizonta.


Unutarnja glatkoća nemira bila je u stanju razlomiti rubove svemira.


Da pričam o sebi? Kojoj sebi?

četvrtak, 03.02.2005.

Night Electric

So long...

Mislim o sutra, kao o sutra sa suncem na tvome licu, u tvojim očima i zapravo htjela bih imati tisuću očiju kojima bih promatrala svijet, htjela bih da su naše ruke vesla i naša tijela barke kojima ćemo preplivati ove razdaljine jer nemamo dovoljno novaca za avionsku kartu- treba mi samo dan, samo dva, samo tren, samo sekunda- toliko traje zagrljaj dug 3 godine koje nas dijele.

I slika, i otkucaji srca, i maleno-skriveno koje odlazi ukapljeno u suze mora.

Nisi sama- skriveni iza oblaka-promatramo te.

Samo za tvoje oči suzne od sutrašnjice koja vreba kao sjena budućnosti.


Ja ne mogu biti odgovorna za patnje drugih, ja nisam odgovorna za njihove odluke koje im se čine ispravnima, opravdanima, jedinoizlaznima u datom trenutku.

Kako biti savršen retoričar, mudrozborac, utješitelj za samoubojicu vlastitih emocija budućnosti i ne osjećati patnju za patnju drugih.

I zašto mi nije lakše dok si ponavljam da ja nisam odgovorna za patnje drugih, za njihove izbore i odluke?!

Percepcija se mijenja s vremenom, i greške koje radimo samo su jedan od načina da iskustveno spoznamo što je ispravno, čak i kad netko prije nas to već zna, ponekad je potrebno osjetiti žig na vlastitoj koži-ponekad je stvarnost jedino tako dovoljno uvjerljiva za uvjeriti nas kako je sve samo video-igra.

Ili možda kako pjesnik kaže: there's no excuses!

Press the button sunshine!!!

Igra počinje- uzmi plavu ili crvenu i popij je s čašom svježeg narančinog soka.

srijeda, 02.02.2005.

Cirque du Soleil

Zaštićeni tišinom na narančastom ekranu, biramo slova za našu udaljenost.

Biramo žetone kojima unovčujemo naše ruke- za pokrete Sunca.

Pravim raskorak, opkoračenje, stavljam masku- opet sam harlekin- preskačem u novi red.

Samo za tebe, i tebe i tebe.

Jer ti, i ti i ti si mi važan.

Svaki osmijeh se broji.

Svako slovo.

Svaka dina koju smo vratili pustinji.

Svako nebo koje smo spojili s horizontom.

Nalik na pruće, dok plutamo rijekama,

gdje gubimo obris onoga što zamišljamo da bismo trebali biti.



Sjećam se: sebe harlekina- otvaram noć otvaračem za konzerve, siječem je uzduž i poprijeko, na usne mažem crveno i ljubim prolaznike bez reda - opet- nek otisak mojih usana svjedoči da netko ih voli.



Noćas, zaštićeni tišinom na narančastom ekranu, biramo slova za našu

udaljenost.

utorak, 01.02.2005.

Waiting

Dok sam ti šaputala danima, istok se bližio, i opet istok je istočno, a ja sam zapadno.


Jutros-popodne- navečer- lepet krila poremetio je svjetove, dva svijeta u kojima živim: onaj prije dok istok je tamo negdje, dok sam samo na zapadu naših duša sjenovnica, i ovaj ovdje u kojem sam sad kad istok je sažeo svoje vrijeme i dolazi da povede istok istočnije.


Skupljam dlanovima stopala, koljena, ljubim čaške naših ljubavnih zglobova usnama i tjeram razmeđe vremena i razmičem ga od puteva koji nas čekaju.


Ali istok ne dopušta da odahnemo, i lepet krila, daj znak- za odlazak.







To želim- jer istok je predaleko.


A Ljubav je tek otišla i već fali.






Ne hodam- čekam!

Komentari da/ne?

Ožujak 2025 (1)
Veljača 2025 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (5)
Ožujak 2019 (11)
Veljača 2019 (21)
Listopad 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Lipanj 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (9)
Travanj 2012 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)