Usisivač mi je jučer pojeo glazbu, a danas lampa svjetlo- očito urota. Nadam se da me računalo neće zaskočiti u polumraku.
Prsti su mi mekši od pulpe jagoda, od srca svemira. Prebirem tipke nečujnom tišinom noći, i saznajem da u dubini zemlje zakopano moje srce čeka na pokret. Stopala pulsiraju u ritmu svemira, i svrbe me tabani- je li vrijeme za pokret?
Znam- dogodit će se jednog dana, skoro, iznenada, i ne znam hoću li biti spremna.
Nije važno, prisvajam dogmu da je sve kako treba, da sve bude kako treba- osjećam svijet koji se rola u finim nitima.
Svijet, u kojem čekam, rasukavam i sasukavam iznova, i iznova.
Osjećam da ujutro probudit ću se drugačija.
Odlučujem- probudit ću se drugačija, drugačija, drugačija.
Može li se odlučiti: promjena?
Ili promjene same odlučuju?
I netko će me zazvati i ja ću krenuti.
Krenuti prema gradu u kojem zvonici pozivaju da skočimo s njihovih horizonata ravno na meridijane pokreta sve dok ne prokližemo u nove svjetove drugih svjetova.
Udišem mirise sunca i slutim proljeće ispod kože kako buja poput mahovine.
Osjećam- probudit ću se drugačija.
Odmorna?
(moram slušati Cocteau Twinse sve do u vječnost, moram slušati C.Twinse sve dok ne nestane sunca, svijeta, struje, svjetla, mene- tako se osjećam kad ih slušam, neopisivo blaženstvo ushita, osjećaj nesavladive ljubavi prema svemu i svačemu- osjećam se kao vatromet)