-*-*_*_*-*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_*_
Poznavala sam je jednom, potpuno površno, bilo je to vrijeme Trainspottinga
i Paklenog Šunda. U svojim svjetovima osjećali smo se glavnim protagonistima
životnih filmova s istim naslovima, ispali s ekrana svakodnevnice, nekog života
u provinciji, ispali iz djetinstva pred nepoznate sebe u pubertetu godina,
ogromnih očiju, jezika do podova.
I disali smo- ubrzano, s ritmom u rukama, nogama, glavama- disali megalomanski.
I sjećam se njezinih položaja ruku, niz koje su kapale kapljice vječite zaleđene šutnje.
Bila mi je enigma kroz koju sam gledala rengenski,
ispod kojeg sam vidjela isto ubrzano disanje.
Vidjela zid.
Dijelio ju je na dva dijela: šareni zid s vatrometom koji ga pokušava srušiti.
A onda je nestala, zaplovila- vatromet je srušio zid.
U utrobi svijeta našla je svoje mjesto pod zvijezdama, negdje tamo.
Ne vidim je, ali zato čujem njezine misli.
Sasvim slučajno.
Kao da slučajnosti postoje.
Post je objavljen 28.02.2005. u 23:02 sati.