Kad ne bih htjela napraviti nešto što se od mene tražilo iz nekih sasvim nepoznatih razloga, možda samo zato, što sam zapravo imala toliko malo godina da sam se samo htjela igrati, a ne učiti definicije, pamtiti note, raditi pokrete prstima, osjećati žicu pod noktima, osjećala bih u središtu sebe stanoviti osjećaj nelagode.
Danas tu nelagodu nazivam nervozom.
To je ono što osjećam kad ne želim nešto napraviti, ali me osjećaj odgovornosti prisiljava da mi se po glavi konstantno mota misao o tome kako bih to upravo trebala napraviti, a meni se upravo revoltirano ne da upravo jer moram...i zapravo umjesto da to napravim, uvijek sam odgađala izvršenje zadanih zadataka sve dok me vrijeme ne bi prislilo da ih napravim....
Nervoza koja me obuzimala kvarila je tolike sate moga djetinstva.
A kad sam malo narasla, nastavila sam s istim obrascom ponašanja, s istom nervozom u dubinama.
A onda sam još malo narasla, nervoza je kulminirala, baš u vrijeme mojih tinejdžerskih dana, i sa sobom dovela osjećaje tjeskobe i depresije.
Nakon toga sam još malo narasla, i još uvijek nisam odustajala od obrasca ponašanja. Sve do trenutka dok ta nervoza ne bi kulminirala do najgornjijih granica moga uma prijeteći da napravi shut down sistema.
A onda sam se dosjetila: i umjetno napravila shut dan sistema.
Od tog nekog dana, zapravo od više tih dana, jer dani su proces, stvari u svome životu sam počela dijeliti na dvije grupe:
1.bitne stvari
2.apsolutno nebitne stvari
Bitne stvari su duhu bitne i esencijalno tijelu, a nebitne su one najčešće, one koje svakodnevno poput virusa napadaju sistem.
I zapravo lažem kad bih rekla da sam uspjela nebitnosti izbaciti iz svog života, ali trudim se i dalje mijenjati pristup prema njima, i mada me još uvijek diraju u određenim trenucima, smatram ih nebitnim i ne želim da određuju moju putanju prema Suncu u sazviježđu Sirijus, prema glaksiji apsolutne praznine i punine.