prije točno dvije godine Satie je bila iznad Oceana, visoko, visoko, visoko, iznad oblaka, putovala na Istok Istočno.
Postoji netko tko me gleda iza prozora, ulazi mi kroz uši, i neznatno kroz oči, otkriva moje riječi, izgovara ih umjesto mene o meni, kroz mene, a zapravo mimo mene, i zna sve što ja znam, i zna da je kiber veliko selo.
Povlači se granica, i u 3 ujutro moja mašta buja, prelazi okvire tame i plazi prema svjetlu koje viri ispod vrata, dok moje tijelo ustreptalo od iščekivanja osluškuje i stoji okamenjeno nasred oceana samoće:
-to su tek tvoje misli, čekaju te iza vrata, ispod jastučnice svjetla, otvoren prozor- spremna za skok, oblaci su dovoljno omekšali losionima svakodnevice- zaleti se i skoči.
ne mogu, paralizira me mašta- ona buja, gledala sam previše horrora, previše, previše čitala...Moja mašta, u 3 ujutro buja.
- to su tek tvoje misli, čekaju na te, iza hiperprostora praznine, otvori vrata, uzmi zaleti i skoči, skoči, skoči...
I Satie, skoči, otvori vrata, i odleti kroz prozor- ravno u svoje snove meke od losiona svakodnevice.
Vidiš, i nije bilo tako strašno skočiti, tvoje misli su tvoje, ispod vrata, u jastučnici svjetla uvijek za tebe spremne.