Sjecam se jednog dana u kojem pamtim najsitnije detalje:
poput izlaska iz stana, koračanja preko ceste, prolaska kraj stabala, između redova kuća, broja svojih koraka, mirisa ugažene trave i zvuka u ušima: koračala sam i slušala Cowboy Junkies, i Blue Moon je bio na konstantnom repeatu....
Blue Moon je valjda bio u tom trenu najbolji odraz onoga kako sam se osjećala. Sada slušam C.Twinse, album: Tyni Dynamine- Echoes in a... i osjećam se upravo identično tom danu.
Danu obilježenom crno-bijelim svijetom iz kojeg se prikrada pritajena tuga, a boje iskaču iza uglova kričavo snažne i dijele me na dva dijela:
mene u boji, i mene u negativu.
Ponekad mi se ne bira koja od te dvije ću biti: puštam se da prevagne: