Walking with Satie

petak, 04.02.2005.

miles and miles a squer

Zadnjih dana imam divne lucidne snove, snove kakve nisam imala već neko vrijeme.
Sanjala sam da me hvata čovjek, čovjek- zec, bio je brz i nevjerojatno divno čudan.
Sanjala sam da sam imala priliku za bijeg, a nisam pobjegla od čovjeka koji me hvatao. Bio je snijeg.
Sanjala sam i nju.
Pisala mi je.
Popila je 4 tablete. Sad čeka.
Ima vezu u bolnici.
Tamo je to ilegalno.
Rekla je da ne boli.
Rekla je da se boji.
I da nije vrijeme.


Nisam je pokušala odgovoriti jer ona zna što mislim.
Htjela sam poletjeti preko oceana, preko svih udaljenosti.
Držati je za ruku, dok tuga ne iskrvati kroz prepone boli.
I vidim sebe kako pokušavam ostati sabrana dok ne ode na poslijednji počinak- u mome snu, čas je dječak, čas djevojčica- i morski pas koji ih napada, a ja gledam i nemoćna sam, moje ruke nisu vesla, ja nisam delfin, nemam peraje i nisam bila uporna na plivačkim treninzima kao djevojčica kratke kose.

I borba.

Čekam trenutak, kad će mi tijelo zadrhtati na riječi: gotovo je.


I sad, ja se bojim, čekanja, zvonjave telefona, iščekivanja.


Ali, ona se boji i više, i moj strah prema njenome je tek sudar leptira

sa žaruljom.



Pod prstima osjećam mulj s obala Mekonga, i zamišljam noć kad je moja

put vrućinom topila sve nervoze.



Imala sam 17, bilo je ljeto, zvijezde su padale ispod horizonta.


Unutarnja glatkoća nemira bila je u stanju razlomiti rubove svemira.


Da pričam o sebi? Kojoj sebi?