Walking with Satie

utorak, 08.02.2005.

I hope you're happy, where ever you are, Don Juan

Putovala sam gradom, i srela ljude, bilo ih je dosta.


Došlo je doba godine kad se skidaju lažne maske i kad se vraćaju prava lica na glavama ljudi.


Ja i Lynch pili smo kafu, i promatrali bljeskove iskrenosti na usnama onih koji su prolazila.


Ljudi sa svojim licima-ljudi sa svojim smjehovima-bezrezervnim iskrenostima.


Ljudi-sami i smješe se, mašu prolaznicima i plešu po ulicama.


I ja sam nosila svoje lice-jednom- bilo je slično maski koju nosim cjelogodišnje.


I on (moj tadašnji, op.a) je nosio svoje lice, zamijenjivši cjelogodišnju masku mirnog čovjeka licem Don Juana himself - samo ja nisam znala da njegovo pravo lice izgleda tako- upoznali smo nedugo iza dana skidanja lica i vracanja cjelogodišnjih maski, i zapravo nisam imala priliku saznati, prenaivna, preneiskusna za procijeniti.



Sve do
Večeri u kojoj smo ispijali vino
Večeri u kojoj sam ja bila ja
Večeri u kojoj je Don Juan


osvajao srca djeva u plavim haljinama bez krinolina.



I od tad, skidam masku samo pred Istokom, kad Istok dođe istočno jer Istok je alfa i omega.


I od tad ne idem na grupne maskenbale, posebno organizirane, s plaćenim ulaznicama.


Posebno se organiziram, kad Istok dođe, onda sam ja principesa, a on princ na bijelom konju,
zapravo crvenom, i zapravo sam ja na konju... ah, ta moderna vremena:)