Kad zamišljam tvoje ruke, i pogleda, i tijelo koje pravi okrete- osjećam samo ushit.
I postoje trenuci kad se taj ushit utiša i mi se osluškujemo s drugih strana zidova s čašama na ušima.
Tad ne shvaćamo da smo i to mi, i da zaboravljamo da su puzzle
sastavljene i od kompliciranijih dijelove.
Zašto bi sve uvijek moralo biti jednostavno?
Imam dovoljno riječi:
Kako ti je ime?
-Ne sjećam se.
Opet si zaboravila?
-Ne znam, ne sjećam se.
Gubiš kontrolu?
-Samo kad se kontroliram.
Sjećaš li se The edge?
-Sjećam se granice.
Sjećaš li se kako misli bride pod prstima tišine?
-(O)sjećam-tvoje penjanje, stajanje na vrhu tornjeva i poljubce prije nego su padobrani postali naša krila za tu noć.
Daj da ti copy- pejstam malo poljubaca za ovu noć :
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
:* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :* :*
Je li dovoljno?
Post je objavljen 05.02.2005. u 23:59 sati.