Zaštićeni tišinom na narančastom ekranu, biramo slova za našu udaljenost.
Biramo žetone kojima unovčujemo naše ruke- za pokrete Sunca.
Pravim raskorak, opkoračenje, stavljam masku- opet sam harlekin- preskačem u novi red.
Samo za tebe, i tebe i tebe.
Jer ti, i ti i ti si mi važan.
Svaki osmijeh se broji.
Svako slovo.
Svaka dina koju smo vratili pustinji.
Svako nebo koje smo spojili s horizontom.
Nalik na pruće, dok plutamo rijekama,
gdje gubimo obris onoga što zamišljamo da bismo trebali biti.
Sjećam se: sebe harlekina- otvaram noć otvaračem za konzerve, siječem je uzduž i poprijeko, na usne mažem crveno i ljubim prolaznike bez reda - opet- nek otisak mojih usana svjedoči da netko ih voli.
Noćas, zaštićeni tišinom na narančastom ekranu, biramo slova za našu
udaljenost.
Post je objavljen 02.02.2005. u 00:01 sati.