Tvoja su usta
kratak poček svijeta,
skrivajuć stepenište, od pojava.
Tvoj let
iznova između slika izvjestan
poček što svršava
LUCANUS CERVUS
Dok sam ti šaputala danima, istok se bližio, i opet istok je istočno, a ja sam zapadno.
Jutros-popodne- navečer- lepet krila poremetio je svjetove, dva svijeta u kojima živim: onaj prije dok istok je tamo negdje, dok sam samo na zapadu naših duša sjenovnica, i ovaj ovdje u kojem sam sad kad istok je sažeo svoje vrijeme i dolazi da povede istok istočnije.
Skupljam dlanovima stopala, koljena, ljubim čaške naših ljubavnih zglobova usnama i tjeram razmeđe vremena i razmičem ga od puteva koji nas čekaju.
Ali istok ne dopušta da odahnemo, i lepet krila, daj znak- za odlazak.
Usnuti na madracu s oprugama na strani zime
a probuditi se na strani proljeća.
To želim- jer istok je predaleko.
A Ljubav je tek otišla i već fali.
I mogla bi biti tek subota,ožujak
jadikovka za tobom,
tornado koji čisti
vjetar koji donosi čežnju
A mogao bi biti povratak u čekanje
na makadamu naših dlanova
na kojem smo crtali puteve
kad se izgubimo da se znamo vratiti.