U životu postoje dvije tragedije. Jedna je kad izgubiš ono što
najviše želiš. Druga je kad baš to dobiješ.
Bernard Shaw
Znači li to da bi rukometaši sad bili u depresiji da su dobili finale?
Znači li to da moja trenutno najveća želja da ujutro mogu spavati dok me ne probudi dokoličarska naspavanost bi se pretvorila u tragediju kad bi mi je netko i ispunio i kad bih doista mogla ostati spavati, a ne se dizati, kao što ću se dići?
Imam li ja doista dovoljno godina za postavljati ovakva pitanja?
Sekvenciraju li se moje misli s određenom svrhom?
I kao što se ljubav množi dijeljenjem, tako se i želje množe- ko zečevi. I bježe ti pod prstima, ne možeš ih uhvatiti, a kad jednu i uhvatiš ona stvara tisuće novih i tako u beskonačnost.
Želim otići u Japan, upoznati Zena budizma i s njime pričati o Mjesecu šutnjom.
Esencija razumijevanja je kad s nekim šutiš i pričaš više nego kad pričaš riječima.
I stalno si ponavljam: esencu- ekstrakt misli- život bez želja.
I stalno želje se množe, pa se dijele, umiru, rađaju se nove.
Ne pada snijeg da pomori svijet, već da svaka zvjerka ostavi
svoj trag.
Ako snijeg ne pada u mom kraju, kako da prepoznam zvjerku-želju koja mi ne treba.
Moja želja je: nemati želje, i naravno želja za znanjem (jesam li već rekla da jedna želja rađa drugu?)
E, i da, želim svima sve ono što im je potrebno, a sami ne znaju da im je potrebno (da,već sam rekla da jedna želja rađa drugu, ali nisam rekla da rađa i treću.)
Jasno?
A jel jasno i da želim otići u Japan, zapravo na istok, bilo gdje, samo bliže istoku istočno...