Nakon dugo vremena plešemo opet ja i Astor, Piazzolla mu je prezime,
onaj čiča s harmonikom u ruci, plešemo tango, jedemo domaće masline
s komoračem i maškaravamo se u klaune vlastitih misli.
Prvo sam ja harlekin jučerašnjice, pa on pantalone sutrašnjice.
Oboje smo prava Comedia del'arte.
Kako večer odmiče, naše nacrtane suze, i nacrtani smjehovi oživljuju i
mi se predajemo u zanosu našim snovima.
Priča mi o crno bijelim tipkama i rasporedu prstiju, i dok on svira,
ja plešem za njega, gipka sam, izvijam
tijelo, bokove, ramena, pravim nemoguće pokrete,
i njegova muzika oživljuje kroz mene, kroz oblik i
pokret.
Malo pričamo, ali dovoljno da si kažemo sve što smo si htjeli reći
satima, godinama, stoljećima.
A onda se držimo za ruke dok nas harmonika promatra sa stolice.
Smijemo joj se.
U našim očima blješte Oceani koje smo potopili šutke.
Sublimiramo se na dodir. Dodir je SVE!
Bez riječi, molit ću, bez riječi- osjećam.
Treba mi kadin za pretočiti se, bez riječi, u vjedro svijeta.
Nakon dugo vremena plešemo opet ja i Astor, Piazzolla mu je prezime,
onaj čiča s harmonikom u ruci, plešemo tango, jedemo domaće masline
s komoračem i maškaravamo se u klaunove vlastitih misli.
Prvo sam ja harlekin jučerašnjice, pa on pantalone sutrašnjice.
Oboje smo prava Comedia del'arte.
Toliko toga bih mogla reći, toliko toga...noćas!
Post je objavljen 15.02.2005. u 23:59 sati.