Otvaram putove srca i prelazim preko mostova sa svih strana.
Gledat ću kolapsiranje sreće kroz zvijezde.
Ne mogu izraziti osjećaj koji me prožima,
ostaje u meni kao udubina kroz koju se samopromatram,
riječi začete u njoj, zapele za nepce, ne žele van.
Sinoć je počelo odleđivanje mog sakralnog srca,
i osjećaj prepoznavanja sa svime i u svemu.
I ne mogu disati od uzbuđenja, slani ocean prokapio kroz dlanove
dok smo se gledali kroz pokrete i glazbu.
I prostor koji obuhvaća i zgrušava naše postojanje u cjelinu koja se širi.
I čovjek sa strane, iz prošlosti koji govoreći o sebi govori o svima nama.
Koji dio mene je u svima vama ?
Koji dio posjedovanja se lomi i postaje prihvaćanje bez očekivanja?
I prah leptira, i naranča na vrhovima usana.
Sinoć je sve bilo kako treba i drugari, i piva, i ples u tami,
sa srećom ispod kapaka, sa vrećama sreće ispod kapaka.
I danas čaj s pjesnikinjom i drugarima
i riječi uzete da bi mi se vratile- srce napokon odleđeno.
Katapultirani svemir kroz srce mi vreba :)
I osjećaj sreće nadnaravno stvaran, a zapravo nema razloga.
Zapravo bolna sam od količne isplesanog sinoć, u plesu je kozmiči orgazam tijela.
Osjećam se fucking orgazmično.
jupiiii:)
Post je objavljen 27.02.2005. u 23:59 sati.