Mislim o sutra, kao o sutra sa suncem na tvome licu, u tvojim očima i zapravo htjela bih imati tisuću očiju kojima bih promatrala svijet, htjela bih da su naše ruke vesla i naša tijela barke kojima ćemo preplivati ove razdaljine jer nemamo dovoljno novaca za avionsku kartu- treba mi samo dan, samo dva, samo tren, samo sekunda- toliko traje zagrljaj dug 3 godine koje nas dijele.
I slika, i otkucaji srca, i maleno-skriveno koje odlazi ukapljeno u suze mora.
Nisi sama- skriveni iza oblaka-promatramo te.
Zaštićena od sreće koja ti se nudi,
od mirisa kose, kože, plača bez suza
u zemlji koja se skuplja pod stopalima drugačije
u zemlji koja je na ekvatorima sunca zaboravljeni san
naših srčanih pukotina.
Samo za tvoje oči suzne od sutrašnjice koja vreba kao sjena budućnosti.
Ja ne mogu biti odgovorna za patnje drugih, ja nisam odgovorna za njihove odluke koje im se čine ispravnima, opravdanima, jedinoizlaznima u datom trenutku.
Kako biti savršen retoričar, mudrozborac, utješitelj za samoubojicu vlastitih emocija budućnosti i ne osjećati patnju za patnju drugih.
I zašto mi nije lakše dok si ponavljam da ja nisam odgovorna za patnje drugih, za njihove izbore i odluke?!
Percepcija se mijenja s vremenom, i greške koje radimo samo su jedan od načina da iskustveno spoznamo što je ispravno, čak i kad netko prije nas to već zna, ponekad je potrebno osjetiti žig na vlastitoj koži-ponekad je stvarnost jedino tako dovoljno uvjerljiva za uvjeriti nas kako je sve samo video-igra.
Ili možda kako pjesnik kaže: there's no excuses!
Press the button sunshine!!!
Igra počinje- uzmi plavu ili crvenu i popij je s čašom svježeg narančinog soka.