Walking with Satie

četvrtak, 31.03.2005.

Freelancer

Ponekad dok idem uz vjetar, ili niz, sasvim svejedno, lupi me taj nenadani refleks adrenalina, koji štrcne ravno iz solar pleksusa i popenje se sve do vrha najtanje vlasi odakle ko' utopljenik vrišti, i vrišti...

Pokušavam uglavnom držati pod kontrolom tog nenadanog razaratelja, ali samo onoliko koliko je potrebno da bih ostala freeleancer trenutka u krivom trenu.

Potrebno je samo malo da sakupim borove iglice i da se popenjem na najveću dalekovidnicu u krajoliku odakle paraglajderski bacam poglede kroz daljinu i blizinu, panteistički ili poentistički se verući kroz šumu simbola koji mi se nude apolonski... Potrebno je i par šiški da zašište zrakom u potrazi za dokolicom da sve bi bilo dobro, još bolje.

A sunce šiba svoj vreli film.

I dobro je. Fakat je dobro!

...tumaranje koje provociram morem iz daljine, kako bi se more nutrine pojavilo kroz moje oči: svatko svome, pa tako i malo slano velikom slanom- kroz smijeh, drugačije ne ide ta paraglajderska katarza kroz koju vozi visina, daljina i vrelina.

Dobro je, s vremena na vrijeme kad nenadano, uz vjetar, ili niz vjetar, sasvim svejedno, lupnu nas nenadani refleksi adrenalina, koji štrcnu ravno iz solar pleksusa u različitim intervalima, bojama i intenzitetima...

I dobro je. Fakat je dobro dok sunce šiba svoj vreli film zapaliti jednu zrakom i biti freelancer vlastitih misli, još bolje, freelancer trenutaka.

Dobro je!

Fakat!

31.03.2005. u 21:52 • 20 Komentara • Print • #

srijeda, 30.03.2005.

105 minuta

Kad ponestane slatkoća koje donose životnu nasladu, ili bar estetsku nasladu, posežemo za umjetnim sladilima, aditivima, emulgatorima trenutka kojima obogaćujemo trenutne trenutke na trenove koji se razvijaju u cjelovečernje, katkad i cjeloživotne filmove, sapunice bez kraja.

Kad prestaje taj serijal, film, sapunica, trenutka tren za trenom koji se ponavlja ponavlja ponavlja?

Kad mi, glavni glumci, odlučimo dati otkaz i napustiti dobro uigranu, čak životnu ulogu?!

Ili kad nam život sam da otkaz?

Jedan od najvećih umjetnih aditiva kojima bojam svijet, a koji je koherentan sa svime onim što zapravo želim je tempera bijele boje. Njome savršeno bojam platno svoje maske na koju nanosim emulzije drugih boja zašećerenih osmijehom i tek pokojom slanom kapi, koja neuigrane igrače i filmofile dovodi u zabunu da su to suze, a zapravo su otisak ocean-mora-slanog jezera.

I uvijek se začudim tome kad skinem jednu masku, uvjerena da sam je skinula zauvijek, ispod se promili nova, sasvim meni nepoznata, koherenta sa zaboravljenim dijelom sebe...

Onda slijedi rehabilitacija: prihvaćanje, instalacija, reprogramiranje, komprimiranje i restartiranje prema što izvornijem uzoru.

Ali što ako se ne možemo sjetiti bazičnosti, prapočetka, čiste žarulje- kao u većini slučajeva?

Koliko se zapravo poznajemo?

Koliko se zapravo želimo poznavati?

Koliko se zavaravamo?

Dobro uvježbana igra zavaravanja samih sobom u potrazi za sobom, van sebe.

Opet sam nadobudno peripatetična.

Vrijeme je preoblačenju u harlekina
s pantaloneovom maskom.
(zar smo se ikad presvukli?)
Vrijeme je stajanju na uglu,
glumljenju dežurnog krivca tuđeg osmijeha.
Želim mjesto, želim ulogu u vašoj seriji, filmu, sapunici.
Samo 105 minuta solarnog sna.

Ja i Sunce, dobri smo statisti.

30.03.2005. u 20:30 • 23 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 28.03.2005.

Hologram walk

Večeras se imam, u rascjepu,
između okomitih i vodoravnih crta, s križaljkom u njedrima.
Večeras se imam kao prije, mnogo prije
stisnutu u šaci male djevojčice
na domaku dvorca- držeći se okorjelim pogledom
uprtim u točku kroz koju se promatra svijet.

Večeras je svijet iza tebe,

otpuhujem sjemenje tvoje nutrine s vrhova maslačka,
zaljepljeno za trepavice noći.
Suši se na soli u zapećku daljine zamrznuto ljeto.

I ti, tamo- daleko.

Igraš se bojicama svoga svijeta.

Ostavljenih vrata, samo za prolaznike koje si pozvao sam.

Ponekad se pitam-jesi li pozvao i mene.

I rado bih ušla, ali neću.

Jesi li pozvao i mene?

Tvoja šutnja je već odavno predaleka, prelunarna.

Uzmi žilet, razreži je na jednake komadiće

i posluži mi je za doručak.

Hodam po hologramima.

I ne želim započeti-kad umrem očekivat ću svjetlost.

Sposobna sam očekivati mnogo više, a tražiti mnogo manje.

Bilo bi bolje obrnuto.

Ma, bilo bi najbolje ništa-čisti zen tišine.

Otpjevat ću ti ponovno igru Lunarnih svjetlosti-noćas,

a nećeš ni znati da je za tebe...

I ne trebaš, znati!!!

28.03.2005. u 23:59 • 24 Komentara • Print • #

Istok - Zapad

Rastali smo se ja i Jack ima par dana,

stojim uz cestu, promatram igrače koji šetaju,

obilaze zemaljsku kuglu i smiju se fotografijama neba,

kamenja i koraka.

Ako idete dovoljno dugo na zapad, sustignete istok.

Istok istočno postao je zapad zapadno.

Gdje počinje istok, a gdje završava zapad?

28.03.2005. u 17:14 • 11 Komentara • Print • #

subota, 26.03.2005.

last celabration

Postojao je odraz, duboki udah ispod 150 metara dubine

i odlazak u nepoznato.

Postojao je beznačajno značajni razlog i razloga trenutak

koji me čekao zadržanog daha na 150 metara dubine.

Upalila sam reflektore i gledala te, nepomično, na stolici

između mjehurića kisika i mjehurića šutnje.

Postoji još zadnja svečanost beznačajno značajnog razloga

nakon kojeg naša halogena srca počinju titrati

na 1000 titraja u sekundi.

Ovo je posljednja svečanost ispod 150 metara dubine.

Svi se beznačajno značajni razlozi utapaju zadržavanjem daha.

A sad diši!

26.03.2005. u 21:48 • 17 Komentara • Print • #

utorak, 22.03.2005.

je suis musique

Zatvorenih očiju brojim raspore između kože i kože.

Uzmi skalper, i zareži- dubok. Večeras. Iza zavjese, zatvorenih

vrata, otvorenih usta, crta do crte, bijela, ravna, isprekidana,

Na cesti, spaja, svjetove između i svjetove poviše.

Rasijeci sve ispod i sve poviše, i misli da imaš krila, dodaj gas,

ubaci u 4.,5.

i poleti!

Kilometri su iza, još kilometara ispred.

Između 4. i 5.

22.03.2005. u 23:09 • 23 Komentara • Print • #

subota, 19.03.2005.

Moov on- road is roling again

Za točno 12 sati krenut ću na zapad,

i bit ću još zapadnije od istok istočnije,

čak i ako istok dođe zapad.

Vrijeme je, čeka me Jack, Na cesti,

između stupića i šaltanja iz 5. u 2.,3.,4.

Na cesti između neba i mora,

dok zatvorenih očiju brojim okretaje cilindra

razmišljat ću o svima vama koje vidim sa strane drvoreda

kako povlačite sjene i crtate osmijeh na glavi Sunca.

Nasmiješite mi se dok vam trubim,

uzvratit ću dvostruko.

A onda, možda jednom, kad se susretnemo

negdje, kraj nekih drugih stabala

skupa ćemo bojati svijetove tužnih ljudi

u šarene boje.

Satie putuje da se obračuna sa Saturnom

koji je uči ...

Obračun-a da ponesem revolver?

bang! bang! :)

Go check Jack, On the road, again ! jupiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii :)

19.03.2005. u 23:59 • 28 Komentara • Print • #

petak, 18.03.2005.

kvadrat - elipsa

Noć je vrištala za mojim koracima.

Narančasto svjetlo me prati iz mraka u mrak.

Žuti smotuljci pamuka pod prstima,

na licu, kupe tekući dio mene.

I noć - u daljini, na obzoru.

Ja sam lunarna, moj mjesec je u mojoj drugoj kući,

i tako na kvadrat.

Glasovi u daljini - isprekidani šumovi

bez komunikacije.

Grlim stabla u prolazu,

mirišem nebo,

ljubim ruke sjenama.

I tako na kvadrat.

A što ako kvadrat postane elipsa

i noć se pretoči preko obzora?!

Ako kvadrat postane elipsa

postajem satelit

za svjetove polupunih igrališta,

bosa stopala i njihova topla sunca u njedrima.

It's not here to stay.

18.03.2005. u 03:10 • 18 Komentara • Print • #

srijeda, 16.03.2005.

sahara blue

Na vrhu pustinje, zatvorenih očiju od pijeska

počupajmo jedno drugome trepavice i

ćutimo se prstima.

16.03.2005. u 23:59 • 24 Komentara • Print • #

utorak, 15.03.2005.

Space Time

Kad prebacim svoje tijelo u vibraciju

postoje samo treptaji pokreta

I oči čvrsto zatvorene,

Tad um putuje na valovima decibela.

A svemir je u jednoj točki

čije sam ja središte.

Satie ne može bez plesa i odbrojava dane do sljedećeg, slušajući ovaj tren moov koji pokreće.

Pleši i ti!

15.03.2005. u 23:59 • 21 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 14.03.2005.

This is my social number : cactus tree

Zavlačim ruku...

Duboko....

Ispod kože...

Opna je pukla, koža je tanka.

I stjenke oštrih promjena pucaju

i događa se: ništa!

"Take off your dress and sell it to me."

Može li se dogoditi nešto, a zapravo ne dogoditi se ništa?

14.03.2005. u 23:50 • 26 Komentara • Print • #

nedjelja, 13.03.2005.

este monte da distância

Nas dvije i ti treća, na portugalskom.

nas jedna i ti dvije, na hrvatskom.

Nas obje - u noći, između telefonskih žica,

držim ti ruku.

U ritmu istih koraka krećemo se.

S različitih strana polutke.

Ja poviše, ti ispod ekvatora- krećemo se.

Naše je sunce isto!

Tvoje jače grije.

Ali naše sunce je isto!

Mi idemo istim putem prema Greenwichu.

Nas dvije i ti tri

Nas jedna i ti jedna

Idemo istim putem prema suncu.

Koliko nas je zapravo u ovom krhkom tijelu ispod kože?

13.03.2005. u 23:59 • 25 Komentara • Print • #

subota, 12.03.2005.

Big light

Bez kompasa čuvaj sjenke koje te prate

zagrli ih nježno, primi ko svoje

A onda pobjegnite zajedno u prostor bez meridijana,

ekvatora, paralela, istoka, zapada.

I volite se snažno, ispod kamička neba.

Zadirkujte noć, zadirkujte dan,

naučite disati ispod mora,

naučite disati ko jedno

i ne mislite na ono što slijedi

kad se upali veliko svjetlo.

Ja bih te sad grlila i ljubila, i u konačnici zapravo sve se svodi na to, kad ne razmišljam o prostoru u kojem sam u warpu 10, u svakoj točki svemira u svakoj sekudni milisekunde, stotinke, vlastite – sveopće misli.

Idem si puknuti šut antičežnje za istokom, zatvorenih očiju, ravno u venu.

12.03.2005. u 23:45 • 25 Komentara • Print • #

četvrtak, 10.03.2005.

carnival II.

Noć je imala obrise jutra, i teških kapaka brojala sam stolice.
Kroz prozor mirisao je pogled na sunce, jutro se dimilo.
Na stolicama sjedili smo mi, nas 2,3,5,8,11,15....vani oblaci su se skupljali i micali tiho duž mog krhkog sna od jave.

I bila si ja, pa sam ja bila ti.
Izgovarali smo naša imena naizmjenice.
Imali smo drugačije godine- ti si isticala obrazovanje- ja sam isticala ples, krugove u parku u kojem smo se igrali kao stranci.

A onda smo se predstavile grupi.
Ti si uzela moje ime i misli, ja tvoje.

Igrali smo se zatvorenih očiju, ne po prvi put, nas 2,3,5,8,11,15.
Mijenjali smo uloge, postajali netko drugi, samo ovo jutro,
dok vani oblaci su se skupljali tiho duž mog krhkog sna od jave.

I nas dvije dobile smo uloge, sami smo birali: ti si postala vještica, ja harlekin. Obje lakrdijaši.

Obje obojane bojama naočala koje smo birale jedna za drugu.

Promatramo se iz prikrajka, krajičkom oka - dok svijet predrasuda gradi kule oko glumaca.

Kako opasati sunce svog čeonog režnja?

Netko me zove.

Sjećam se ceste, razlomljenih svjetala rasvjete - onda kad smo odlučivale koja je karta naša.

Tko je izabrao teži put?

Ja ili ti?

10.03.2005. u 22:59 • 27 Komentara • Print • #

srijeda, 09.03.2005.

Tetuage blue II.

"Čovjek uvijek preuveliča ono što ne poznaje." A.C.

Okus u ustima neizbrisiv, neponištiv, i pretače se, bez otpora,

ne branim ga, iz dana u dan, preskače noći,

ogoljava mi svaki pokret između mene i mene.

I susretnem se sa sobom, s vremena na vrijeme između 7 i 9

stepenice, kao na stratištu, s kojeg se, glanc nova, sjaji giljotina.

I zima je, vrijeme kad se ljetne misli - prepuštene hibernaciji,

raspore i raspupaju puninom svojih tamnih strana,

i nude se zamamno, jedrih osmijeha- mame,

na požudu za njima vabe.

I prepustiti se tako je lako...

Koja zabluda...

Otpor- je prirodna stvar.

Odupirati se sebi samima, svijetu, opipljivom,

svemu što nam se nudi - tako je lako - odupirati se

i biti zgrčen kao voštani papir, gladak na dodir.

A nebo, ljetom se smije...iz stabala- virim i čekam oblake, ptice,

nešto da se desi, dogodi, iznenada, a dogodit će se....brzo.

I tako je lako- pružati otpor, i ne prepustiti se.

Trenutku.

I trenutno zatvoriti oči, skupiti trepavice u snažan stisak ruke,

pretočiti se i zamišljati zamišljeno.

Poznajem svaki kamen tamnice u koju se zatvaram.

Ponekad tražim neki lik u njemu, sasvim neodređen.

I uvijek pronalazim isto, neodoljivo čekanje koje češe moj život

dok trčkaram bezglavo i mahnito obilježavajući svako zrnce

pijeska utkano ispod kože dlanova kojima opipavam lica

novorođenih, novo pridošlih, slučajnih prolaznika.

Sva ta neodređenost zatvara krug i čini razložnim

sve razloge koji se nude da ih ispijem lagano, i bez

optora, čak s velikim užitkom, poput koktela u ljetnoj noći

negdje uz more gdje srest ćemo se sasvim slučajno.

Negdje uz more - srest ćemo se, sasvim slučajno,

i sol će hraniti naše blago ispupčene usne

Negdje uz more - srest ćemo se, sasvim slučajno

i žar ljetnog dana obavit će svoj topli šal oko naših tijela,

dok kolobari naših aura posvojit će Sunce jednom

za zauvijek.

Negdje uz more - srest ćemo se, sasvim slučajno

jedući nebo proždrljivo, kradući zvijezde,

zakopavajući nožne palce u pijesak.

I mogla bih ti reći sasvim jasno, kao što će biti jasna

ta noć: da srest ćemo se, sasvim je neupitno,

negdje uz more,

sami sa sobom.

Hoćemo li?

Sasvim je neupitno!

09.03.2005. u 23:24 • 17 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 07.03.2005.

nature strongest storm

Hvatam kapljice nekog pritajenog užasa vršcima prstiju.

Elektricitet naboja razreziv prostim okom-mokrim okom?

Post scriptum me reže, isplivavajući dinamično ispod razreza

bjeline.

I dogodi se to tako, nekad.

Izapravo, ništa neobično, i zapravo sve je ok.

Jer ponekad letim, ponekad padam...

Savršenstvo okusa ostaje neuhvatljivo nepcu koje teži savršenstvu..

I opet onaj osjećaj: mogla bih toliko toga reći, ispovraćati cijelu

sebe po bjelini ekrana.

Razgovori između dvoja rastovrenih vrata,

šapatom, i pokreti siluete koja viri iz kreveta,

njene oči trepću neprimjetno, blagoglagoljivo.

Sakrivenih dlanova ispod plahti svoj cijeli svijet

drži u šaci .

I ništa drugo ne ostaje osim čvrsto stisnutih prstiju,

treptaja neraščešljanih trepavica,

udaha, pa izdaha, sve dok ne utihne - disanje prirode...

I ples krugova iz noći u dan.

A onda dolazi spoznaja: vrijeme je da se vrijeme premjesti

u vrijeme gdje vrijeme ne postoji.

Zapadana kultura je jebeno iskrivila pojam smrti.

I refleksija doživljaja ovisi o dotadašnjim spoznajnim i

emocionalnim iskustvima subjekta na koji se situcija odražava.

Prepoznajem obrazac ponavljanja, život je na repeatu.

I onda kreće:

AKCIJA!

juhu huuu - kometi me zaplašiti ne mogu, o ne!

AKCIJAAAAAAAAAAAA!

(o, ne, ovo nije tužan post) :)

07.03.2005. u 23:06 • 20 Komentara • Print • #

nedjelja, 06.03.2005.

Undercover

Kad se dva svijeta obruše jedan preko drugoga obično se čuje: tras!!!

Ponekad oba izađu obnovljena, ponekad samo jedno skršeno, ponekad oboje.

Danas je netko izašao skršen.

Danas sam ispravljala zareze na rengenskom odjelu.

Danas smo ispijali apsurdnost situcije uz dozu smijeha,

ispijali zamišljenu kaFu iz automata

Danas smo se vozili unatraške po lokvama unutar cjeline.

A i vrijeme je kasnilo dobrih 2 sata.

Život je previše smiješan da bismo nad njim plakali!

Jeste li razumjeli?

06.03.2005. u 23:59 • 25 Komentara • Print • #

petak, 04.03.2005.

Reflex reflection

Suviše sam....
Sjećam se.....drhtaj iznutra.
Koža koja blješti na suncu.

Gule mi se usne.
Mislila sam .... vrata se otvaraju.

Uvećani i obli propinju se.

Vučemo se po horizontu.

Trenutak.....udubina između valova.

Ne čujem te...pleši glasnije, glasnije, glasnije...

Naginjem se....sjećam se..toplina kože.

Ima nešto u šizu kad vidim tijelo koje se izvija pod prstima

glazbe, predaje joj se i vodi ljubav s njome

- reflektiram .

Pričao mi je...sve slike, misli...okus stvarnosti.

Usidrene i izblijedile....pomisao ...u jednom času.

Čekati noć.....na trećem katu...gulim naranču.

Mirisi se sidre ispod noktiju.

- reflektiram

Na ulici....prsti koji umiruju...kao kad čovjek skoči bez padobrana.

Svaki pokret, svaki dodir- broji se.

Svaka oblak, svako stablo- broji se.

Svaka treptaj, i niti pod plahtom- broje se.

- reflektiram

Dodir lagan......a desna ruka...izaziva vrtoglavicu

Kad bih mogla...iza kapaka... narančasto je.

Šapat...smijeh.

Kao da sam to ja?

ponekad...na drugom kraju kontinenta..

u tom trenutku....čujem kako dišeš.

04.03.2005. u 21:52 • 27 Komentara • Print • #

četvrtak, 03.03.2005.

I wasn't lost - I'm pretending for a laught

Kaskadni svjetovi svjetlucaju

dok se razmimoilazimo među ljudskim očima.

netko zove

Daj mi jedan dan.

U parku igrajmo se kad krugovi se valjaju preko minuta.

Poroznost isplutava i upija svijet izvan krugova- duž ceste,

duž neba, duž onkrajka.

netko zove

Čekali smo trenutak koji se prelama u prstima.

Sjedili i čekali.

Tamo je svijet, i tu je svijet, ovo je gdje želim biti, daj mi dan.

Još dan, prije nego zatvorim pokrove misli- dan.

Razapnimo šatore i gađajmo se oblutcima.

Daj mi dan..

A onda skačimo bez padobrana i vrištimo od smijeha.

Dok padamo, zatvorimo oči, raširimo ruke jer to je trenutak :

"in my place, I was lost...come back and sing it to me...in my place, I was lost."

Klaunovi neba i prašnjave ulice blistaju od ushita.

"driven by a strange desire, unseen by the human eye"

Budi se, već predugo te grle kukuljice svile.

Budi se!

03.03.2005. u 23:51 • 22 Komentara • Print • #

srijeda, 02.03.2005.

Drama u tri čina

nastavlja se...

(Dan kao i svi prethodni, bez bitnih razlika, tj. ovisno o kontekstu u koji režiser dramu želi staviti i što želi u gledatelju pobuditi..)

Prolaznik 1: Odavno nisam promatrao prirodu stvari?

Prolaznik 2: Nepomične su grane što lamataju po prozoru.

Prolaznik 3: Noćas sam sanjao grobnicu, naši poljupci bili su vreliji no ikad.

Prolaznik 4: Opasno je ostati.

Prolaznik 2: "Ona je izgovorila. Ona je rekla: Nataša. I zato mi je bilo podnošljivo."

Prolaznik 3: Jutarnja smjena je donijela nove časke i nove svijetove.
Svaki za sebe latica za laticom mi se vraća.

Kurtizana: "U tom času, u snu, počinjem vrištati."

Prolaznik 1: Promatraj tišinu! AJDE!

Balon 1: Svijet je tako malo mjesto, zapravo!

Prolaznik 4: Ali ako odem, nikad više, nikad više.

Kurtizana: "Još nekoliko udisaja- izgovaram to jasnim glasom kao da sam budna...rado bih mislila sa su "moji" "

Prolaznik 5: Pružam ti prste, nađi me.

nastavlja se....

(na pozornici razapet veliki natpis sa ranije napisanim riječima: Nastavlja se...)

(Ostaviti gledatelja u uvjerenju da se predstava nastavlja, i probuditi vrijeme iščekivanja koje će ga tjerati da se samopromatra i samoincijativno produbljuje ka novim horizontalnim pravcima. Ako režiser ne uspije u tome, onda mora ponavljati predstavu, u novom kontekstu, sve do onog trena, dok ne poluči spomenuti učinak!)

02.03.2005. u 23:59 • 21 Komentara • Print • #

utorak, 01.03.2005.

Mahatma orange

Ponekad smo očiti i neopozivi.
Nisi im rekla sve.
Ne, nisam im rekla sve.
Ponekad nešto zadržim za sebe.
I nije važno.
Riječi su moje satkane od slova.

Mora da sam bila umorna, i odjednom ih osjećam:
nas dvoje.....visimo na zidu, koga briga, i veo neba, I will rember, I will rembar this embrance of love.

Bila je ljeto kad se Mahatma pojavio niotkud.
Još uvijek je bilo ljeto kad je otišao (slip away)

Plakala sam danima, mjesecima...
Istok me tješio.

Ostavi me na trenutak i gledat ću kako rasteš.
I sjećat ću se, I will rember this embrance of love.

Mahatma lebdi, samo toliko malo mu je trebalo, samo malo..
...Samo malo da dosegne žarulju. Ja sam bila šofer...

"Nisam odmah pomislila da je to možda znak- način na koji se žurno probija između stolica i veselosti, neka vrsta razgaljenosti, kao kad čovjek malo više popije."

01.03.2005. u 23:59 • 15 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>