Kad ponestane slatkoća koje donose životnu nasladu, ili bar estetsku nasladu, posežemo za umjetnim sladilima, aditivima, emulgatorima trenutka kojima obogaćujemo trenutne trenutke na trenove koji se razvijaju u cjelovečernje, katkad i cjeloživotne filmove, sapunice bez kraja.
Kad prestaje taj serijal, film, sapunica, trenutka tren za trenom koji se ponavlja ponavlja ponavlja?
Kad mi, glavni glumci, odlučimo dati otkaz i napustiti dobro uigranu, čak životnu ulogu?!
Ili kad nam život sam da otkaz?
Jedan od najvećih umjetnih aditiva kojima bojam svijet, a koji je koherentan sa svime onim što zapravo želim je tempera bijele boje. Njome savršeno bojam platno svoje maske na koju nanosim emulzije drugih boja zašećerenih osmijehom i tek pokojom slanom kapi, koja neuigrane igrače i filmofile dovodi u zabunu da su to suze, a zapravo su otisak ocean-mora-slanog jezera.
I uvijek se začudim tome kad skinem jednu masku, uvjerena da sam je skinula zauvijek, ispod se promili nova, sasvim meni nepoznata, koherenta sa zaboravljenim dijelom sebe...
Onda slijedi rehabilitacija: prihvaćanje, instalacija, reprogramiranje, komprimiranje i restartiranje prema što izvornijem uzoru.
Ali što ako se ne možemo sjetiti bazičnosti, prapočetka, čiste žarulje- kao u većini slučajeva?
Koliko se zapravo poznajemo?
Koliko se zapravo želimo poznavati?
Koliko se zavaravamo?
Dobro uvježbana igra zavaravanja samih sobom u potrazi za sobom, van sebe.
Opet sam nadobudno peripatetična.
Vrijeme je preoblačenju u harlekina
s pantaloneovom maskom. (zar smo se ikad presvukli?)
Vrijeme je stajanju na uglu,
glumljenju dežurnog krivca tuđeg osmijeha.
Želim mjesto, želim ulogu u vašoj seriji, filmu, sapunici.
Samo 105 minuta solarnog sna.