Večeras se imam, u rascjepu,
između okomitih i vodoravnih crta, s križaljkom u njedrima.
Večeras se imam kao prije, mnogo prije
stisnutu u šaci male djevojčice
na domaku dvorca- držeći se okorjelim pogledom
uprtim u točku kroz koju se promatra svijet.
Večeras je svijet iza tebe,
otpuhujem sjemenje tvoje nutrine s vrhova maslačka,
zaljepljeno za trepavice noći.
Suši se na soli u zapećku daljine zamrznuto ljeto.
I ti, tamo- daleko.
Igraš se bojicama svoga svijeta.
Ostavljenih vrata, samo za prolaznike koje si pozvao sam.
Ponekad se pitam-jesi li pozvao i mene.
I rado bih ušla, ali neću.