Noć je imala obrise jutra, i teških kapaka brojala sam stolice.
Kroz prozor mirisao je pogled na sunce, jutro se dimilo.
Na stolicama sjedili smo mi, nas 2,3,5,8,11,15....vani oblaci su se skupljali i micali tiho duž mog krhkog sna od jave.
I bila si ja, pa sam ja bila ti.
Izgovarali smo naša imena naizmjenice.
Imali smo drugačije godine- ti si isticala obrazovanje- ja sam isticala ples, krugove u parku u kojem smo se igrali kao stranci.
A onda smo se predstavile grupi.
Ti si uzela moje ime i misli, ja tvoje.
Igrali smo se zatvorenih očiju, ne po prvi put, nas 2,3,5,8,11,15.
Mijenjali smo uloge, postajali netko drugi, samo ovo jutro,
dok vani oblaci su se skupljali tiho duž mog krhkog sna od jave.
I nas dvije dobile smo uloge, sami smo birali: ti si postala vještica, ja harlekin. Obje lakrdijaši.
Obje obojane bojama naočala koje smo birale jedna za drugu.
Promatramo se iz prikrajka, krajičkom oka - dok svijet predrasuda gradi kule oko glumaca.
Kako opasati sunce svog čeonog režnja?
Netko me zove.
Sjećam se ceste, razlomljenih svjetala rasvjete - onda kad smo odlučivale koja je karta naša.
Tko je izabrao teži put?
Ja ili ti?
Post je objavljen 10.03.2005. u 22:59 sati.