nature strongest storm
Hvatam kapljice nekog pritajenog užasa vršcima prstiju.
Elektricitet naboja razreziv prostim okom-mokrim okom?
Post scriptum me reže, isplivavajući dinamično ispod razreza
bjeline.
I dogodi se to tako, nekad.
Izapravo, ništa neobično, i zapravo sve je ok.
Jer ponekad letim, ponekad padam...
Savršenstvo okusa ostaje neuhvatljivo nepcu koje teži savršenstvu..
I opet onaj osjećaj: mogla bih toliko toga reći, ispovraćati cijelu
sebe po bjelini ekrana.
Razgovori između dvoja rastovrenih vrata,
šapatom, i pokreti siluete koja viri iz kreveta,
njene oči trepću neprimjetno, blagoglagoljivo.
Sakrivenih dlanova ispod plahti svoj cijeli svijet
drži u šaci .
I ništa drugo ne ostaje osim čvrsto stisnutih prstiju,
treptaja neraščešljanih trepavica,
udaha, pa izdaha, sve dok ne utihne - disanje prirode...
I ples krugova iz noći u dan.
A onda dolazi spoznaja: vrijeme je da se vrijeme premjesti
u vrijeme gdje vrijeme ne postoji.
Zapadana kultura je jebeno iskrivila pojam smrti.
I refleksija doživljaja ovisi o dotadašnjim spoznajnim i
emocionalnim iskustvima subjekta na koji se situcija odražava.
Prepoznajem obrazac ponavljanja,
život je na repeatu.
I onda kreće:
AKCIJA!
juhu huuu - kometi me zaplašiti ne mogu, o ne!
AKCIJAAAAAAAAAAAA!
(o, ne, ovo nije tužan post) :)
Post je objavljen 07.03.2005. u 23:06 sati.