Walking with Satie

srijeda, 09.03.2005.

Tetuage blue II.

"Čovjek uvijek preuveliča ono što ne poznaje." A.C.

Okus u ustima neizbrisiv, neponištiv, i pretače se, bez otpora,

ne branim ga, iz dana u dan, preskače noći,

ogoljava mi svaki pokret između mene i mene.

I susretnem se sa sobom, s vremena na vrijeme između 7 i 9

stepenice, kao na stratištu, s kojeg se, glanc nova, sjaji giljotina.

I zima je, vrijeme kad se ljetne misli - prepuštene hibernaciji,

raspore i raspupaju puninom svojih tamnih strana,

i nude se zamamno, jedrih osmijeha- mame,

na požudu za njima vabe.

I prepustiti se tako je lako...

Koja zabluda...

Otpor- je prirodna stvar.

Odupirati se sebi samima, svijetu, opipljivom,

svemu što nam se nudi - tako je lako - odupirati se

i biti zgrčen kao voštani papir, gladak na dodir.

A nebo, ljetom se smije...iz stabala- virim i čekam oblake, ptice,

nešto da se desi, dogodi, iznenada, a dogodit će se....brzo.

I tako je lako- pružati otpor, i ne prepustiti se.

Trenutku.

I trenutno zatvoriti oči, skupiti trepavice u snažan stisak ruke,

pretočiti se i zamišljati zamišljeno.

Poznajem svaki kamen tamnice u koju se zatvaram.

Ponekad tražim neki lik u njemu, sasvim neodređen.

I uvijek pronalazim isto, neodoljivo čekanje koje češe moj život

dok trčkaram bezglavo i mahnito obilježavajući svako zrnce

pijeska utkano ispod kože dlanova kojima opipavam lica

novorođenih, novo pridošlih, slučajnih prolaznika.

Sva ta neodređenost zatvara krug i čini razložnim

sve razloge koji se nude da ih ispijem lagano, i bez

optora, čak s velikim užitkom, poput koktela u ljetnoj noći

negdje uz more gdje srest ćemo se sasvim slučajno.

Negdje uz more - srest ćemo se, sasvim slučajno,

i sol će hraniti naše blago ispupčene usne

Negdje uz more - srest ćemo se, sasvim slučajno

i žar ljetnog dana obavit će svoj topli šal oko naših tijela,

dok kolobari naših aura posvojit će Sunce jednom

za zauvijek.

Negdje uz more - srest ćemo se, sasvim slučajno

jedući nebo proždrljivo, kradući zvijezde,

zakopavajući nožne palce u pijesak.

I mogla bih ti reći sasvim jasno, kao što će biti jasna

ta noć: da srest ćemo se, sasvim je neupitno,

negdje uz more,

sami sa sobom.

Hoćemo li?

Sasvim je neupitno!

09.03.2005. u 23:24 • 17 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>